Sjećamo se 23. kolovoza – Memorije totalitarnih režima

Film: https://youtu.be/Ncou5M6uqVw

Kazimierz Moczarski rođen je 1907. u Varšavi. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Varšavi 1932., nakon vojne službe. Nakon što je nastavio studij na sveučilištu School of Journalism, Moczarski je na dvije godine studirao međunarodno pravo na Institut des Hautes Études Internationales. Kasnije je radio u Ministarstvu socijalne skrbi koje se bavilo zakonodavstvom o uvjetima rada.

Tijekom njemačke okupacije Moczarski je bio aktivan član Domaće vojske i radio u Uredu za informiranje i Propagandu kao načelnik Odjela za istrage u području otpora. Jedna od aktivnosti koju je organizirao bio je preuzimanje desetaka zatvorenika iz oružane bolnice u lipnju 1944. Tijekom Varšavskog ustanka bio je zadužen za jednu od četiriju radijskih postaja koje je sam postavio te je postao urednik Wiadomości Powstańczea (novčanih vijesti – dnevnih novina Ustana). Od tada je osvojio zlatni križ za zasluge. Nakon što su Nijemci u potpunosti uništili Varšavu, Moczarski je ponovno aktivirao informacijske i propagandne centre domovinske vojske u Krakovu i Częstochowi.

U kolovozu 1945. nove komunističke vlasti uhitile su Moczarski kako bi pokrenule kampanju za iskorjenjivanje svih potencijalnih oporbe. Moczarski je 1946. osuđen na deset godina zatvora, nakon čega je smanjen na pet godina. Na vrhuncu staljinizma 1949. započeo je novi krug ispitivanja protiv Moczarskog te je napokon 1952. osuđen na smrt. U dopisu sudu Moczarski navodi 49 metoda mučenja koje se primjenjuju protiv njega. Njegovo zatvaranje s njemačkim zapovjednikom SS-a Jürgenom Stroopom tijekom tog razdoblja bila je jedna od metoda koje su primjenjivali njegovi ugnjetavači koji su pokušali slomiti njegovu volju. U razgovorima s izvršnim direktorom Moczarski spominje šetnju Stroopa, pakete od kuće, osobnu knjižnicu i pravo na primanje i slanje pisama, pri čemu su mu uskraćene sve povlastice. Nakon smrti Staljina 1953., Moczarski je kazna promijenjena u doživotnu kaznu zatvora, ali o tome nije bio obaviješten još dvije i pol godine.

U travnju 1956. Moczarski je pušten na slobodu nakon što je proveo jedanaest godina u zatvoru i oslobođen šest mjeseci kasnije. Nakon što je pušten na slobodu, Moczarski je dugi niz godina radio kao novinar. Također se drastično koristio marginama dostupne slobode kako bi zagovarao različite društvene uzroke. Razriješen je dužnosti 1968. kada je govorio u obrani svojih židovskih kolega u vrijeme kada je Komunistička partija izvela antisemitske čizme.

Kazimierz Moczarski preminuo je 1975.

Poznati poljski pjesnik Zbigniew Herbert posvetio je svoju pjesmu „Co widziałem” Kazimierzu Moczarskim. (putem Zaklade Kazimierz i Zofia Moczarski)

Film: https://youtu.be/D8qlbH84ohE

Milada Horáková rođena je 1901. u Pragu. Njezin otac bio je vlasnik tvornice olovaka. Tijekom Prvog svjetskog rata otišla je u srednju školu u Pragu, a zatim je započela studij na Pravnom fakultetu Sveučilišta Charles, točno tri godine nakon rođenja Čehoslovačke Republike. Diplomirala je 1926. i postala direktorica odjela za socijalnu skrb Gradskog vijeća Praga. Iste se godine pridružila lijevoj čehoslovačkoj Nacionalnoj socijalističkoj stranci. Otada je bila i aktivna članica raznih skupina usmjerenih na mlade i prava žena.

Nakon što je 1939. počela okupacija Čehoslovačke, Milada Horáková i njezin suprug Bohuslav Horák pridružili su se pokretu otpora te ih je Gestapo 1940. uhitio. Horáková je zatvorena u zatvorima u Gestapou Pankrác i Little Fortress Terezín. Godine 1944. osuđena je na osam godina zatvora. Potom je poslana u koncentracijski logor Ainach u blizini Münchena, koji su snage savezničkog saveza oslobodile u svibnju 1945., a zatim se odmah vratila u Prag.

Horáková se ponovno pridružila Nacionalnoj socijalističkoj stranci i postala zastupnica u parlamentu dok komunistička vlast ne preuzme vlast u veljači 1948., kada je podnijela ostavku. Uskoro je sudjelovala u naporima za ponovnu uspostavu demokracije zajedno s drugim bivšim članovima Nacionalne socijalističke stranke.

Mildu Horákovu uhitila je komunistička policija u rujnu 1949., zajedno s mnogim drugim bivšim članovima nekomunističkih političkih stranaka, te uz pomoć dvaju sovjetskih „savjetnika” za pripremu predmeta protiv njih. Iako je bila prisiljena priznati neke od navodnih „zločina”, tijekom suđenja pokušala je odvažno braniti sebe i svoje suoptuženike. Suđenje Miladi Horákovoj i dvanaest drugih započelo je 31. svibnja 1950. To je bilo demonstracijsko ispitivanje koje se temeljilo na sovjetskim testovima koji su izvedeni tijekom Staljinovih čišćih čistača iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Horáková i troje njezinih suoptuženika 8. lipnja 1950. osuđeni su na smrt. Unatoč pozivima na pomilovanje osoba kao što su Winston Churchill i Albert Einstein, čehoslovački predsjednik Klement Gottwald potvrdio je njihove kazne.

U završnom dopisu svojoj šesnaestogodišnja kćeri prije pogubljenja napisala je: „Kada shvatite da je nešto jednostavno i istinito, postanite onoliko odlučno koliko i da biste mogli umrijeti.” Ujutro 27. lipnja 1950. Milada Horáková pogubljena je vješanjem. U kasnijim suđenjima na temelju istog modela više od šest stotina osoba osuđeno je diljem zemlje, uključujući deset osoba kojima je izrečena smrtna kazna.

Tijekom Praškog proljeća 1968. oslobođeni su nje i njezinih suoptuženika. Zbog invazije Varšavskog pakta iz kolovoza 1968. postupak oslobađanja nije dovršen. Naposljetku, godinu dana nakon Velvetove revolucije 1989. Milada Horáková oslobođena je optužbi. Predsjednik Václav Havel 1991. posthumno joj je dodijelio red prvog razreda T. G. Masaryk. (putem češkog radija)

Film: https://youtu.be/OA7WBoiW1Eg   

Dok je još uvijek bio dijete, Péter Mansfeld sudjelovao je u mađarskoj revoluciji 1956. u Budimpešti. Pridružio se pobunjeničkoj jedinici János Szabó na trgu Széna u Budi, jednoj od nekoliko najsnažnijih točaka otpora pobunjeničke nacionalne garde. Djelovao je kao glasnik između različitih pobunjeničkih jedinica, povremeno prevozio letke, granate i oružje te isporučivao droge iz bolnice Margaret.

Sve veća represija i teror komunista u prosincu 1956. i siječnju 1957. doveli su do masovnih pogubljenja mađarskih pobunjenika i deportacije u radne kampove i zatvore. Represija je utjecala i na pobunjenike poznate Mansfeldu sa Széne Squarea, od kojih su mnogi obješeni. Ubrzo nakon toga Mansfeld je uhićen. Mansfeld je namjeravao silom osloboditi se iz zatvora i ponovno pokrenuti revoluciju. Osnovao je skupinu koja je 1958. provela razne kampanje, među ostalim otmicu i razoružavanje paravojnog postrojbi koji je patrolirao područje austrijskog veleposlanstva.

U veljači 1958. Mansfeld je uhićen zajedno s četiri njegove komrade. Zatvorski uvjeti pokazali su se iznimno teškima. Dječaci su ispitani noću i držani u malim tamnim stanicama. Međutim, Péter je zadržao hrabrost i snažan duh. Državni odvjetnik nazvao je dječaka „prevoditeljem razreda” i proturevolucionarom te je pozvao na određivanje maksimalne kazne.

Mansfeldu je 21. studenoga 1958. izrečena doživotna kazna. Međutim, 19. ožujka 1959. Narodni sud u Budimpešti povećao je kaznu. Kazna je bila smrt. Péter Mansfeld obješen je 21. ožujka ujutro u jedva 18 godina.

Film: https://youtu.be/yeeFO0Ywd1w   

Mala (Mal) Zimetbaum rođena je 1918. u Brzesku (Poljska). Krajem 1920-ih zajedno sa svojom obitelji preselila se u Antwerpen (Belgija). U rujnu 1942. uhićena je tijekom zaokruživanja Židova na središnjoj postaji u Antwerpenu. Četiri dana kasnije u prijevoznom sredstvu do koncentracijskog logora Auschwitz stigla je 17. rujna. Tijekom postupka odabira na ulaznoj rampi poslana je u kamp Birkenau, gdje je dobila broj 19880. Budući da poznaje nekoliko jezika, zaposlena je u ženskom kampu kao prevoditeljica i glasnogovornica.

U proljeće 1940. Edward (EDEK) Galiński uhićen je iz skupine učenika srednjih škola tijekom kampanje „AB” usmjerene na poljsku inteligentnu uniju. Dana 14. lipnja 1940. doveden je u Auschwitz prilikom prvog prijevoza poljskih političkih zatvorenika. Tijekom postupka registracije dobio je broj 531. U kampu je radio, među ostalim, u tvornicama željeza i u timu graditelja, prvo u kućnom kampu, a zatim u Birkenauu.

EDEK Galiński i Mala Zimetbaum u obavljanju svojih dužnosti imali su relativnu slobodu kretanja u kampu. Susreli su se na prijelazu 1943. i 1944. te su pali ljubazno. Galiński je prvotno planirao pobjeći sa svojim prijateljem Wisławom Kielarom. Odrađen je u SS uniformi kako bi pratio svojeg prijatelja na posao. Čak je tajno primio uniformu i pištolj od bivšeg Kommandoführera željezne tvornice SS-Rottenführer Edward Lubusch. Međutim, nakon što se sastao s Malom Zimetbaum, također je želio da je pobjegne iz kampa. Naposljetku, Kielar se povukao iz plana bijega kako bi pomogao paru tijekom pokušaja.

Galiński je 24. lipnja 1944. čekao Malu Zimetbaum u svojoj odori SS na dogovorenoj lokaciji. Koristeći praznu propusnicu za muškarce SS-a koje je Mala ukrala i kovala, mogli su izaći izvan velikog štitnika. Međutim, nakon dva tjedna naišli su na njemačku ophodnju. Žena je pritvorena. Galiński je uspio pobjeći jer se u posljednjem trenutku uspio sakriti. Međutim, došlo je do toga da se skrivao i dobrovoljno predao Nijemcima kako bi bio sa svojom voljom.

Osuđeni su na smrt nakon dugotrajne i brutalne istrage koja nije dobila informacije o osobama koje im pomažu u bijegu. Edward Galiński vješan je u kampu za muškarce u Birkenauu. Mala Zimetbaum tijekom smaknuća posjećivala je svoje zapečaćenje. Nakon toga prevezena je u krematorij i vjerojatno je umrla na putu od gubitka krvi ili je odstrijeljena.

Film: https://youtu.be/aMsOzImJnz0   

Juliana Zarchi rođena je 1938. u Kaunasu (Litva) u obitelji s roditeljima različitih državljanstava. Njezin otac, litavskog židovskog podrijetla, dr. Mausha (Mauša) Zarchi susreo se sa svojom budućom suprugom Gertom Urchs dok je radio u Düsseldorfu (Njemačka). Budući da nisu mogli sklopiti brak u Trećem Reichu zbog rasističkog nacističkog zakonodavstva, Gerta se 1934. pretvorila u Judaizam i udaljila Maushe u Litvi, čime je dobila litavsko državljanstvo. Zarchis je nastavio živjeti u Njemačkoj do 1937., kada radna dozvola Maushe nije produljena. Odlučili su se nastaniti u Litvi.

Godine 1939. izbio je Drugi svjetski rat. Sovjetski Savez uskoro je pripojio Litvu, a zatim, kada se Treći Reich okrenuo svojem bivšem savezniku i 1941. napao SSSR, nacisti su okupirali tu zemlju. U tom je trenutku dr. Zarchi odlučio pokušati pobjeći na istoku jer je pretpostavio da će njegova kći okrenuta Aryanu i supruga imati bolje izglede za preživljavanje u slučaju odlaska. Ubojio ga je Einsatzgruppen, a njegova rodbina saznala je tek nakon završetka rata.

Zbog svoje židovske baštine, jedva u dobi od tri godine, Juliana je poslana u šetto u Kaunasu i prisiljena ondje ostati nekoliko mjeseci. Krijumčarena je uz pomoć poznanika obitelji Pranasa Vocelke. Budući da je njezina majka strahovala od sudjelovanja u njoj, Juliana je gotovo cijelo razdoblje njemačkog okupacije skriveno u svojoj kući u kuhinji ili u maloj sobi pokraj nje (samo je na kraju odvedena u sestre Carmelite).

Kako je Sovjetska vojska ponovno ušla u Litvu, Gerta se nadala da više neće morati strahovati za život svoje kćeri. Umjesto toga, oba su deportirana u Tadžikistan u srednjoj Aziji kao dio čistaka etničkih Nijemaca. Lokalno stanovništvo stigmatiziralo ih je kao „Faste” i prisiljeno ih je živjeti i raditi u teškim uvjetima. Iako su se represije ublažile nakon smrti Staljina, egzil za Julianu i Gertu završio je tek početkom 1960-ih. Juliana se vratila u Litvu 1962. Nastanila se i počela podučavati njemački na Sveučilištu Vytautas Magnus u Kaunasu (željela je studirati medicinu, ali joj je uskraćena mogućnost da bude deportirana). Gerta se godinu dana kasnije pridružila svojoj kćeri. Tijekom cijelog života pokušala se vratiti u Düsseldorf, ali joj nikad nije bilo dopušteno napustiti SSSR. Preminula je u Kaunasu 1991.

Juliana danas živi u Kaunasu i ondje je članica židovske zajednice. Redovito putuje i razgovara o iskustvu svoje obitelji s dvjema diktaturama.