Odražavanje sjećanja na prvi svjetski rat: stečena iskustva

Stogodišnjica podupire nova povijesna istraživanja

U Belgiji, ali to bi moglo vrijediti u cijeloj Europi, stogodišnjica pomogla je da se s Drugog svjetskog rata više usmjeri na istraživanje te su se potaknuli novi pristupi povijesti WWI-ja. Na primjer, razmatranje posljedica rata ili ponovno razmatranje predeterminističkog pristupa 1920-ih. Strukturno je novoj generaciji mladih istraživača ponuđeno više financijskih sredstava. Međutim, postoji i osjećaj propuštenih prilika za dublje ukorijenjene, globalne i teške povijesti povezane s kolonijalnim dimenzijama. Rasprava o tome treba li se WWI smatrati „europskim” ratom, koji je svijet stimulirao kroz veze europskih Carstva, razvijena je i sigurno će se nastaviti jer će povjesničari sve više nastojati prikazati globalne međuovisnosti i strukture. Međutim, s druge strane, kulturna, društvena i osobna povijest postala je predvodnik u popularnom istraživanju, posebno kroz perspektivu marginaliziranih skupina, kao što je radno tijelo u projektu Big Ideas. Nezapamćeno, stvarajući vrijedne veze između povijesti i sjećanja. Treba cijeniti još više perspektiva, primjerice zbog utjecaja rata na Osmansko Carstvo i širu regiju ili porasta samog fašizma. Ili kolonijalna iskustva i povijest (i pamćenje) invaliditeta zahvaćenog ratom. Ukratko, čini se kao da je stogodišnjica samo skrenula površinu budućih istraživačkih područja.

Podupiranje sudjelovanja javnosti – i je li riječ o transnacionalnom građanskom sjećanju?

Sjećanje na komemoraciju prvo je neka vrsta službene parade koja se proizvodi televizijskom polaganjem cvijeća i svečanim reflektirajućim govorima čelnika država. I da, to se dogodilo i u sadašnjoj stotoj obljetnici, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj sceni. Međutim, ovaj je put javnost u većoj mjeri pojačala i sudjelovala u brojnim aktivnostima. Dobar je primjer kampanja prikupljanja Europeane, u kojoj su obične osobe pozvane da svoje ratne predmete i s time povezane priče zauvijek uključe u europske digitalne zbirke. Ili #playforpeace, gdje su glazbenici diljem svijeta snimili komemorativni počast naoružanju. Tko tada zapravo posjeduje sjećanje? Je li država i dalje ovlaštena obilježiti ključne trenutke u svojem životu ili se sve više demokratizira? Ako jest, je li način na koji se taj proces odvija dovoljno uključiv za sve članove društva? Inovativne ideje o angažmanu razvijene su u kontekstu stote obljetnice, a njihove učinke trebalo bi više proučavati i dijeliti. Imajte na umu da je stotina obljetnica Prvog svjetskog rata bila jedinstvena po komemoraciji s „živim dodirom”, tj. osobnim značajem za naraštaje živućih generacija kroz njihovu nedavnu obiteljsku povijest.

Povodom stote obljetnice muzeji su stavljeni u međunarodni i lokalni prostor sjećanja

Zbirka Kuće europske povijesti i razvoj izložbe, koji su se odvijali točno tijekom komemoracija, imali su koristi od velikog interesa za tu temu. Lokalni i nacionalni muzeji u Roveretu, Budimpešti, Ypresu i drugima, koji su posudili predmete, pokazali su golem interes za transnacionalni narativ koji je izgradila Kuća europske povijesti. Novi muzeji predstavili su lokalna iskustva ili nove pristupe muzejima, kao što je „Muzej u Flandriji u Ypresu koji je pružio lijepo primjer postnacionalnog muzeja. Time se stavlja novi naglasak na područje kao multikulturni prostor koji nadilazi ideju „naše mrtve osobe”.  Jedna rasprava koja se nastavlja jest uloga turizma i drugih oblika popularnih posjeta lokacijama. Potrošačka strana sjećanja može biti element o kojem je potrebno dodatno raspraviti.

Polaganje trenutačne političke stvarnosti

Iako su istraživači, odgojno-obrazovni djelatnici i praktičari donijeli novi građanski i/ili međunarodni smisao kako bi odražavali strahote WWI-ja, nije jasno koji su politički koraci poduzeti u tom kontekstu. S jedne strane, zajedničke komemoracije vidjeli smo kao sredstvo kulturne diplomacije. Liberalni čelnici nastojali su javno vrednovati napredak koji je Europa danas ostvarila nasiljem iz prošlosti ili čak zanemariti negativnu stranu nacionalizma, kao što je to učinio predsjednik Macron u svojem govoru u studenome 2018. Međutim, postoje i druge promjene. Okvir za sjećanje u srednjoistočnoj Europi uvelike se razlikuje od zapadne Europe, za koju se čini da je dominirala cjelokupnim europskim programom. Zapravo, moglo bi se tvrditi da će se mnoge stoljetnice tek formirati kao zemlje srednje i istočne Europe, koje će htjeti obilježiti svoje međuratne ovisnosti. Zatim se postavlja pitanje je li toliki povijest na komemorativnim datumima i oko njih danas znak šireg nedostatka političkih vizija ili ideala?

Europa ima program za europsko sjećanje koji vodi Europska komisija i kojim se zapravo mobiliziraju ljudi i organizacije koji rade s poviješću u određenim ključnim trenucima i temama. Budući da će se nacrt budućnosti tog programa za razdoblje nakon 2020. vjerojatno pojaviti u sljedećoj godini, možda će biti mudro razmisliti o postignućima i izazovima koji su se vidjeli tijekom stote obljetnice WWI-ja u razdoblju 2014. – 2018. Na temelju toga možemo procijeniti kako najbolje osigurati institucionalni okvir kojim se povezuju Europljani, podupiru istraživanja i javni angažman te stvara prostor za građansko djelovanje kako bi se uravnotežili nacionalni i europski programi sjećanja.