Obilasci „carte blanche”: kreativni i inkvizitivni umovi preuzimaju narativ muzeja
Blandine Smilansky
Pogledajući Kuću europske povijesti u subotu 27. listopada poslijepodne, mogli ste čuti estonsku folklornu pjesmu koja se odvila u galerijama 19. stoljeća i svjedočili posjetiteljima koji su u odjeljku izložbe o europskoj jezičnoj raznolikosti postavili ogroman natpis na rimskom jeziku. Ovo je kreativan rezultat kada odlučite predati tumačenje pažljivo prilagođenog diskursa o europskoj povijesti jedinstvenim glasovima umjetnika i znanstvenika iz cijele Europe. Muzej su otkrili samo dan ranije, ali su obilasci stalnog postava osvijetlili narativ muzeja svojim brojnim vizijama i uvjerenjima o Europi, njegovim narodima, njezinim narodima i njihovu odnosu s prošlošću.
Kuća europske povijesti organizirala je te obilaske „carte blanche” zajedno s BOZAR-ovom konferencijom „Revolucija nije vrtna stranka” povodom obilježavanja 30-godišnjeg obilježavanja 1989.
„Stvarno je produktivno brzo odgovoriti na izložbu na taj način (...)”, rekla je jedan od gostujućih vodiča. Muzej obuhvaća toliko povijesti i toliko važnih pitanja da imate toliko mogućih putova. Istodobno, rekao je još jedan gost, „još uvijek nedostaje mnogo perspektiva”, koji moraju na neki način doći u sliku ako muzej želi ostvariti svoju ambiciju da poboljša kritičko i složeno razumijevanje europske povijesti.
„Umjetnost”
Tamara Moyses, multidisciplinarna umjetnica sa sjedištem u Pragu koja se koristi konceptom „umjetizma” kako bi opisala svoje djelovanje u javnom prostoru, u dijelu muzeja „Memory of the Shoah” nalazila je priču koja je snažno povezana s njezinim radom. U nizu istaknutih dokumenata prikazano je kako je vladajuća komunistička stranka 1950-ih namjeravala izbrisati sjećanje na Babi Yar, lokaciju na kojoj je 1941. ubijeno 33,000 ukrajinskih Židova, izgradnjom kulturnog i rekreacijskog parka. Tamara je 2015. sa svojom umjetničkom skupinom Romane Kale Panthera (Romani Black Panthers) poduzela „garillu akciju” pod nazivom „Happy Pork from Lety” („Veselý vepřík z Let 1999/74”) kako bi skrenula pozornost javnosti na činjenicu da je Písek još uvijek bio na spomeničkom mjestu romskog holokausta u Letyju. Članovi skupine stavljaju na tržište naljepnice na svinjetinu u supermarketu u četvrti Holešovice u Pragu koje glase: „Proizvedeno od svinja koje su uzgajale grobnice romskih žrtava holokausta. Nekuhan.”
Podizanje svijesti na nacionalnoj razini
Kristina Norman, u čijem se interdisciplinarnom radu istražuje potencijal koji suvremena umjetnost nudi u sjećanju na politiku sjećanja, održala je dinamičnu prezentaciju o ulozi Estonije i njezinu sudjelovanju u širem europskom povijesnom diskursu. Predstavila je svoj posljednji komad„Back Back My FireGods” (2018.), snimljenu i specifičnu izvedbu na Song Festival Groundsu u Tallinnu, opušteno mjesto koje simbolizira nacionalnu oslobođenje i odcjepljenje iz Sovjetskog Saveza 1991. Umjetnička djela izlažu sredstva koja se upotrebljavaju za izgradnju nacije. Isto tako, Kuća europske povijesti pokazuje kako su književnost i jezik bili važni elementi u razvoju nacionalne samosvijesti u 19. stoljeću. Kristina je govorila o ulozi baltičkih Nijemaca u izradi i širenju estonske nacionalne pjesme „Kalevipoeg” koju je izložio muzej te, u većoj mjeri, u oblikovanju estonskog nacionalnog identiteta. Zalagala se za razumijevanje svake (nacionalne) kulture kao „interkulture” i upozorila na iskušenja kulturne isključenosti koju ima svaki narod, primjerice u slučaju Estonije s velikom manjinom koja govori ruski jezik u toj zemlji.
„Europska unija govori romski!”
Martin Zet, vizualni i izvedbeni umjetnik iz Češke, govorio je o jezicima, pismima i značenju koje daju svijetu u kojem živimo. Pronašao je inspiraciju u muzejskoj Vortexovoj povijesti, metalnoj instalaciji visoke 25 metara koja se proteže na šest katova na kojima se slova različitih veličina i stilova poklapaju s natpisima koji se puštaju u izložbeni prostor. Ispred zida rječnika na izložbi, u kojem se mogu pronaći brojne jezične kombinacije na europskoj razini, te se vratio na golemu instalaciju knjiga Rema Koolhaasa, Martin je pokrenuo svoju „nestrukturiranu kampanju” pod nazivom „Europska unija govori Romani!” Potaknuo je posjetitelje da razmisle o sljedećem: Zašto nemojte odabrati Romani, jezik koji nikad nije bio povezan ni s jednim europskim državnim sustavom, ali je prisutan diljem Europe kao sljedeći službeni i radni jezik EU-a?
Maja i Reuben Fowkes, povjesničari umjetnosti i kustosi sa sjedištem u Londonu, objedinili su svoja dva različita glasa u dijalogu s narativom Kuće europske povijesti. Srećom su istaknuli kako povijesni procesi kao što su industrijska revolucija ili europska integracija, kako su predstavljeni na izložbi, imaju novo značenje kada ih se promatra kroz prizm suvremenih društvenih pitanja kao što su okoliš ili rod.
Jiří Priban, profesor prava na Sveučilištu u Cardiffu, preuzeo je svoju skupinu na fascinativnom putovanju kroz bogatstvo i bijelu Europu u 20. stoljeću, povezujući obična iskustva ljudi, počevši od njega, s velikim poremećajima vremena. Pokazao je kako su ljudska zlodjela i postignuća međusobno prisutni tijekom povijesti te kako kultura i barbarijanizam nikad nisu međusobno odvojeni nego što bismo htjeli razmišljati. Jiří je svoj obilazak završio ispred videosnimki revolucije 1989. u kojima je prebrojao svoja iskustva kao mladi znanstvenik o velikim promjenama koje su se tada dogodile.
Završna promišljanja o 1989.
Odušni obilasci bili su snažne izjave u dijalogu s narativom Kuće europske povijesti. Istaknuli su koliko je potrebno i poticati je da se nastavi dovoditi u pitanje prošlost i naš odnos s njom. 30 godina nakon događaja koji su se dogodili 1989. u srednjoj i istočnoj Europi na neki se način osjećalo kao da hrabrost i slobodno razmišljanje i dalje mogu pomoći u stvaranju novih političkih i društvenih poredaka. Prema riječima Jiříja Pribana, ono što se moglo čuti u Kući europske povijesti i u BOZAR-u tijekom tog vikenda bilo je „nestalgia 1989., ali mnogo nemirnih duše i srca gladno je za revoluciju”.
