Izvješće o raspravi Kuće europske povijesti „Europski kolonijalizam, stvar prošlosti?”

Povijest koju tek treba otkriti

Rasprava je započela tvrdnjom da bi kolonijalnu prošlost trebalo shvatiti kao zajedničku povijest. Valika Smeulders objasnila je da je u Nizozemskoj kolonijalna baština odsutna i uskraćena. Međutim, na nizozemskim Karibima ne može se zanemariti. „Na Karibima nemate izbor. Riječ je o zajedničkoj baštini. Ne možete zaista pobjeći”, rekao je povjesničar. To je zato što je kolonijalno nasljeđe u velikoj mjeri povezano sa stvaranjem diskursa u kojem se temelji današnje multietničko društvo. Međutim, kako bi ta baština bila vidljiva u europskim zemljama kao što je Nizozemska, potrebno je mnogo posla, zbog čega je ova rasprava toliko polarizirana.

Nedostatak svijesti o kolonijalnom nasljeđu u Europi djelomično se može objasniti činjenicom da je kolonijalna povijest već dugo bila prije svega gospodarska i politička povijest. Dovodeći u pitanje, na primjer, koji postotak BDP-a zemlje proizlazi iz njezinih prekomorskih područja, europski povjesničari i dalje su se usredotočili na sebe. Međutim, već dvadeset godina društveni i kulturni aspekti kolonijalne povijesti počeli su privlačiti više pozornosti, što je pridonijelo oporavku iskustva koloniziranih ljudi.

Nadalje, iako su u povijesti kolonijalizma dugo dominirala vojna osvajanja te politička i diplomatska pitanja, Amandine Lauro je sa zanimanjem naglasila da su u tom diskursu dominantni igrači uvijek muškarci. Spomenula je trenutačno postojanje belgijskih i francuskih postkolonijalnih aktivističkih pokreta pod vodstvom žena koje postavljaju pitanje suvremene artikulacije roda i rase te kako se može povezati s kolonijalnim razdobljem. „Jasno je da su sva ta pitanja povezana s rodom i seksualnošću i dalje vrlo prisutna, posebno zbog načina na koji su korištena u dva glavna smjera argumentacije i opravdanosti kolonijalnih projekata, odnosno definicije takozvane „civilne misije” i definicije rasnih kategorija i hijerarhija. Sva ta pitanja očito su iskorištena kako bi se potvrdila takozvana „zaostalost” autohtonih naroda, a izgrađeni su i kao nepopravljive točke razlike između nas i njih. Oni su bili osnova za isključenje.” Iako učinak kolonijalizma na spol i seksualnost polako ulazi u javnu sferu i glavne medije, Lauro je napomenuo da se taj utjecaj rijetko rješava na institucionalnoj razini. 

Važnost kolonijalne baštine u europskoj kulturi

Smeulders smatra da postoje razlike među muzejima u načinu na koji se bave integracijom kolonijalnog nasljeđa. Antropološki muzeji prihvaćaju to pitanje „budući da su muzeji koji su oduvijek predstavljali priču o „drugom”... moderni muzeji umjetnosti također se prilično brzo bave time što mogu lako dovesti suvremene umjetnike i dati im riječ. Ne trebate mijenjati vlastito obrazovanje i način na koji ga vide.” U konačnici, povijesni muzeji su oni koji se najviše bore s kolonijalnom baštinom jer se „suoče s fiksnom narativom koja zaista teško može dovesti do promjena”.

Gostujući govornici raspravljali su o tome kako se Kuća europske povijesti bavi kolonijalizmom Europe. Na stalnom postavu posjetitelji prolaze galerijom u kojoj se europski industrijski i tehnički napredak u 19. stoljeću predstavlja usporedno s uspostavom kolonijalne vladavine u prekomorskim područjima, iskorištavanjem ljudi i resursa te razvojem rasnih teorija koje su priznale imperijsku ideologiju. Lauro smatra da je važno da „elementi povezani s kolonijalnom poviješću nisu stavljeni u neki kut, već da su se nalazili na središnjem mjestu.” Konkretno, osvrnula se na izložbu o europskoj baštini u kojoj su ropstvo i kolonijalizam prisutni među 14 značajki koje su istaknute kao ključni elementi europske kulture. Nadalje, Jakob Vogel napomenuo je da Kuća europske povijesti prihvaća ograničenu definiciju europskog imperijalizma. Budući da muzejski narativ počinje u 19. stoljeću, on ne uključuje rane španjolske i portugalske kolonijalne pothvate. Objasnio je da bi trebalo imati na umu da je „ustvari mnogo stereotipa o neeuropskom „drugom” oblikujeno već prije 19. stoljeća.”

Povijest dekolonizacije također je ključna za razumijevanje postojanosti kolonijalnih stereotipa. Naime, kao što je istaknuo Vogel, u razdoblju nakon neovisnosti pojavili su se novi diskursi o kolonijalizmu u kojima je i dalje prevladavala drevna tendencija. „Uzmite, na primjer, priču o Babaru. Riječ je o predivoj knjizi, ali i kolonijalnoj priči koja prikazuje civilizirane slonove. Trebali bismo imati na umu koliko je to nasljeđe postojano i važno u našoj kulturi. Ti su izazovi ključni u obrazovnom kontekstu i za školske programe. Iako se sve više provodi istraživanje o afričkoj povijesti i kolonijalizmu, povjesničari su prepoznali opću nevoljkost da se ta tema uključi u poučavanje povijesti Europe. Lauro je tvrdio da bi kolonijalizam trebalo uključiti u ključne povijesne epizode kao što su dva svjetska rata, prosvjetiteljstvo, povijest industrijske revolucije ili povijest kapitalizma.

Uloga dijaspore

Još jedna važna sastavnica kolonijalne baštine uloga je koju ona ima u stvaranju identiteta dijaspore. Kad su Karibi stigli u Nizozemsku, objasnili su Smeulders, „ne samo da su se susreli s poricanjem svoje zajedničke povijesti, nego i s poricanjem svojeg identiteta kao dijela nizozemskog kraljevstva.” Danas mnoge lokalne inicijative koje se bave priznavanjem kolonijalne prošlosti u Europi vode članovi dijaspore. Takvi projekti, koji su rašireni u bivšim kolonijama, općenito imaju zanimljiv pristup odozdo prema gore. Dobar je primjer pokret „Rhodes Must Fall” u Južnoj Africi koji su osnovali studenti koji se bore za dekolonizaciju obrazovnog sustava.

Smeulders trenutačno radi na predstojećoj izložbi o ropstvu i Nizozemskoj u Rijksmuseumu. Rekla je da je teško postići takve projekte zbog poteškoća u pronalasku predmeta o povijesti otpora i ukidanju na Karibima. Za razliku od Ujedinjene Kraljevine i Francuske, koje imaju mnogo veće zbirke koje uključuju umjetnička djela koja prikazuju ropstvo, takav prikaz nije postojao u Nizozemskoj. Zbog toga se zemlja i dalje smatra malim, nedužnim i na neki način tolerantnim narodom. „Teško je izgraditi uključiv narativ ako nemate nikakav cilj. Teško je govoriti o tome što je ikada negiralo.”

Tema koja je otporna

Lauro smatra da je odnos Belgije s kolonijalnom prošlošću paradoksalni. S jedne strane, belgijski kolonijalizam najviše je kritiziran zbog masovnog nasilja u ranom kolonijalnom razdoblju pod leopoldskim režimom i zločina počinjenih tijekom procesa dekolonizacije. S druge strane, Belgija je jedna od najmanje kritičnih europskih zemalja koje se suočavaju s kolonijalnom poviješću. „Često je rečeno da je tijekom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća Belgija doživjela kolonijalnu amneziju, ali smatram da je to problem neslušavanja i ušutkavanja.” 

Lauro je objasnio praksu „Black faces” u Belgiji folklor, koja je nedavno privukla veliku međunarodnu pozornost, što pokazuje dase „Belgija susreće s političkim problemom koji je povezan s poricanjem rasne diskriminacije i kolonijalnog nasilja”. Budući da se belgijska kolonijalna povijest vrlo slabo podučava u školi, ljudi teško povezuju prakse crnog lica s rasnom diskriminacijom i kontekstom kolonijalne prošlosti. 

U današnjoj Europi postoji politička potreba za hvatanjem u koštac s nasiljem kolonijalne prošlosti i društvenim iskorištavanjem koje je bilo povezano s kolonijalnom vladavinom. Vogel smatra da je „jedan od razloga zbog kojih je teško odgovoriti na ta pitanja zato što još uvijek postoji znatna količina kolonijalne nostalgije. Razmislite o broju kolonijalnih gradova koji su postali mjesta svjetske baštine diljem svijeta. Na neobičan način lokalni stanovnici na neki su način integrirali tu kolonijalnu prošlost kao dio vlastitog identiteta. Povijest, ako je u potpunosti složena pitanja.” Također je spomenuo da je u Brexitu Britanija kolonijalna nostalgija vrlo prisutna unutar određene elite. Ideja da su Europljani modernizirali ostatak svijeta i dalje predstavlja zajedničko razumijevanje. Teško je izbrisati te priče koje su već u kolonijskom vremenu.

Ta je rasprava pokazala zašto je ključno da se Europa uključi u ovu tešku prošlost i da se suprotstavimo tim narativima koji i dalje pobuđuju kolonijalizam i predstavljaju ga kao nešto što nije toliko štetno i uključuje pozitivne strane. Priznavanje kolonijalnog nasljeđa naših suvremenih društava ključan je korak u dugom procesu dekolonizacije europskih umova.