Svakodnevni život

Predmeti koji se prikazuju u muzeju Ettore Guatelli svjedoče o svakodnevnom životu, ali i o kreativnosti, obrtništvu i inovativnosti u rješavanju praktičnih problema ponovnim osmišljavanjem predmeta kako bi obavljali različite posebne funkcije. U tom je slučaju osoba koja se susrela s tom njemačkom vojnom kacigom na kraju Drugog svjetskog rata odlučila zavariti drvenu ručku, što je olakšalo preuzimanje. Na taj se način može preoblikovati jantarima i smjestiti zajedno s „kotnim vagonom” ispod pokrivača kako bi ih se zagrijalo tijekom noći, posebno zimi.

Ettore Guatelli spasio je ne samo tu kacigu, već i niz drugih koji potječu iz Drugog svjetskog rata. Nakon što su pretvoreni u druge svakodnevne praktične predmete, sada su izloženi u muzejskoj galeriji Kitchen. Zajedno pružaju uvid u europsko poslijeratno ruralno društvo koje se u velikoj mjeri oslanjalo na kreativnost i ručnu različitost, s obzirom na to da je u ovom trenutku potrebno biti majka vrlo autohtonog izuma. U tom slučaju kacige također potiču promišljanje o emocionalnom aspektu, mogućim osjećajima okupiranog stanovništva prema svojim okupatorima i želji za novim početkom nakon oslobađanja.

Ettore Guatelli pedesetih godina prošlog stoljeća počeo je sve redovitije posjećivati skladišta sakupljača otpada u Apeninima, čime se postupno postavljaju temelji za njegov budući muzej. Od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća njegova je zbirka predmeta znatno porasla i nenamjerno je postala dio trenda koji je povukao iz sevencija i osamdesetih u Italiji zbog oživljavanja i promicanja popularne kulture. Kao rezultat toga, njegov je muzej postao jedinstven i neimibilan muzejski objekt posvećen demografskoj, etnološkoj i antropološkoj baštini Italije dvadesetog stoljeća.

Spontani projektni predmeti jasan su podsjetnik na filozofiju „miješajte do i lijep” koja je pružila, iako manje sustavni model modernih metoda recikliranja. Potreba za korištenjem onoga što je bilo na raspolaganju pokazala se nadahnjujućim kad je riječ o ponovnom sastavljanju i ponovnoj uporabi predmeta, umjesto da ih se jednostavno odbaci. Zbog toga neočekivani kvarovi, lomovi ili jednostavno trošenje nisu nužno značili da je život morao biti brušen.

Dimenzija

22 (h) 45. (l) 22. (p)

Broj inventara

107

Autorska prava

@Fondazione Museo Ettore Guatelli

Materijal

Željezo, drvo

Status

Nesastavljeno

Imidž

Mauro Davoli

Svećenik Edouard Froidure (1899. – 1971.) osnovao je 1937. Les Petits Riens, proizvođače tih znakova. Umjesto da gledaju siromašne, dobrotvorne organizacije poput njega promicali su neovisnu samopomoć. Stoga su beskućnici ili nezaposleni muškarci mogli prikupljati i prodavati rabljene predmete kako bi zaradili određeni novac. Ti su pojedinci živjeli zajedno u smještaju koji je osigurala dobrotvorna organizacija. Logotip Lisa Petitsa Riensa prikazuje jednog od tih muškarca koji nose pratnju (što otprilike prevodi kao „male stvari”).

Takve dobrotvorne organizacije utjecale su i izvan skupina u nepovoljnom položaju koje su osnovale kako bi pomogle. U to su vrijeme utjecale i na obrasce potrošnje i ponovne uporabe u širem smislu. Umjesto popravka ili prenamjene starih predmeta, ljudi bi ih mogli prepustiti dobroj savjesti, na što su se namjerno pozvali slogani kao što je Les Petits Riens („pružanje pomoći”).

U 19. stoljeću osnovane su prve dobrotvorne organizacije posvećene prenamjeni i prodaji rabljenih proizvoda. To je započelo Salvation vojskom, osnovanom 1865. u Londonu, a ubrzo su uslijedile i druge organizacije. U Bruxellesu je Les Petits Riens bio simbol nove vrste dobrotvornih institucija koje su te organizacije utjelovile.

Les Petits Riens danas ima 27 trgovina u Belgiji. Diljem EU-a šire se novi akteri usmjereni na ostvarivanje dobiti, kao što su internetske rabljene platforme. Nošenje rabljene odjeće postaje sve jednostavnije u svim društvenim razredima. Kao što je primijetio Celine, koji radi za Les Petits Riens, dobrotvorne organizacije trpe taj trend i imaju koristi od njega. S jedne strane, oni gube konkurenciju profitnih korporacija. „Tijekom posljednjih godina mnogi će ljudi prije doniranja prvo pokušati preprodati. Stoga je ono što na kraju treba dati vrlo često loše kvalitete: (to je) ono što nitko nije uspio prodati! S druge strane, dobrotvorne organizacije dobivaju nove mlade klijente.

Taj predmet proizlazi iz lokalnog participativnog postupka provedenog tijekom pripreme za Throwaway, u kojem su lokalni stručnjaci za otpad pomogli u stvaranju sadržaja izložbe. Te su zajednice stručnjaka doprinijele izložbi svojim svjedočanstvima i posudbom predmeta (kao što je ovo) koje je trebalo izložiti. Les Petits Riens bio je jedan od uključenih partnera te je Kuću europske povijesti kontaktirao s Celineom i drugim pojedincima.

Dobrotvorne organizacije kao što je Les Petits Riens i dalje imaju utjecaj izvan skupina u nepovoljnom položaju kojima izravno pomažu. I dalje uvelike utječu na obrasce potrošnje, ponovne uporabe i otpada. Nošenje rabljene odjeće postaje modabilnije u svim društvenim razredima, u skladu sa zabrinutošću u pogledu ekološke i društveno odgovorne kupnje. Celine, koji radi za Les Petits Riens, primijetio je da dobrotvorne organizacije dobivaju nove mlade klijente „koji zaista dolaze na temelju uvjerenja kako bi konzumirali drugačije”, za koje je „kupnja rabljene ruke gotovo aktivist”.

Nadalje, održavanjem i povećanjem njihove mreže kabina namijenjenih prikupljanju odjeće Les Petits Riens olakšava i doniranje onoga što više nije potrebno. Organizacija može pomoći ljudima da prerano izbjegnu bacanje predmeta u kantu za smeće jer doniranje može biti jednako jednostavno kao i njihovo odbacivanje.

Materijal

Drva

Dimenzija

145,00 x 70,00 x 7,00 cm (H x W x D)

Broj inventara

2021.0050.72. i 2021.0050.262.

Autorska prava

Kuća europske povijesti, Bruxelles, Belgija

Status

Na privremenoj izložbi Throwaway. Povijest moderne krize.

Imidž

Fotografija 2022., Regular Studio, © EU, Europski parlament

Ta ploča, s prepoznatljivim žutim stagnatom u habansko-slovačkom dekoru, popravljena metalom od kositra, izrađena je početkom 19. stoljeća. Nije jasno kada je izvršen popravak. Slovački tinkeri, koji se nazivaju „Rastelbinder” (od hrđa žičanih proizvoda), bili su dio vizualnog i akustičnog grada te života saveznika i dvorišta Dunavske monarhije do 20. stoljeća. Najpoznatije slovačke skupine kositra po cijeloj su Europi ispratile isprekidane keramike i prodale kućanske pribore kao što su sita, lopatice, košare i mišice. Zbog svojih karakterističnih slovačkih kostima i šarenog raspona robe koju su prevozili, posebno u Beču, vidjeli su ih.

U austrijskom dijelu Dunavske monarhije trgovina je strogo regulirana sredinom 19. stoljeća. Međutim, stanovništvu iz gospodarski slabijih područja, u kojima poljoprivreda nije osigurala dostatna sredstva za život, izdana je dozvola – pod strogim uvjetima – za ostvarivanje prijeko potrebnih prihoda obavljanjem te trgovine. Određene regije počele su se specijalizirati za određenu robu i/ili usluge, kao što je bio slučaj s tinkerima iz zapadne Slovačke (tadašnja Gornja Mađarska). Muškarci iz tih područja prvotno su se preselili kao putujući vozači u susjedna područja u Češkoj ili južnoj Mađarskoj. Kasnije su se nalazili u svim područjima Dunavske monarhije. Njihov talent za jezike doveo ih je iz Italije u Rusiju i Konstantinople, a naposljetku i u njihove tisuće u SAD.

Ploča je 1897. došla u Volkskundemuseum kao dar (Pf. Maluchinsky). Bio je od interesa za muzej iz dva aspekta: prvo, kao izniman primjer određene vrste faience s habanskim dekorom; i drugo, zbog popravka kositra. Trgovina i obrt tinkera već su bili u padu u trenutku dolaska u muzej. Dostupnost novih, jeftinijih i otpornijih materijala i proizvoda znatno je smanjila potražnju za njihovim aktivnostima. S druge strane, ugled tinkera kao „vaninskih vrsta” i njihova stereotipna i klišedna zastupljenost u žanru i popularnoj slikarstvu naglo su porasli. Na primjer, oko 1897. „Rastelbinder” bio je popularan kostim u odjeći, a 1902. ih je Franz Lehár dodatno spomenuo u opereti „Der Rastelbinder”.

Ploča s metalnom folijom od kositra na nekoliko je načina zanimljiva. Jedan od njih je da pokazuje povijesnu kulturu popravka. Stvari koje su tinkeri poginuli, tj. proizvodi za kućanstvo izrađeni od keramike ili metala, bile su skupe kad su prvi put izrađene, a za mnoge su bile dragocjene nekretnine koje su se prenosile s generacije na generaciju. S druge strane, ta ploča služi da nas podsjetimo na ljude koji su radili s slomljenim stvarima. Iako su tinktori tražili svoj obrt, njihovo je stajanje u društvu bilo slabo. Njihovi životi i metode rada bili su obilježeni migracijama daleko od obitelji, dječjim radom, lošim životnim uvjetima i etničkom diskriminacijom. Rezidentno stanovništvo Beča obično ih je doživljavalo kao dječje pedale, pa čak i kao begare.

Materijal

Dekoracija faience/brush

Broj inventara

ÖMV/6.215

Dimenzija

72x32,2 cm

Autorska prava

Volkskundemuseum Wien

Status

U skladištu

Imidž

© Volkskundemuseum Wien

Ukupno 61 komad brončanog oružja i opreme mase veće od 3 kg položen je u Wöllersdorfu u Austriji. Gorušica se sastoji od brončanih otpadaka i dijelova predmeta tipičnih za rani dio brončanog doba (1000 – 800 BCE). Sadržavaju širok raspon slomljenih predmeta, uključujući oružje, osi, alate, nakit, kovine i žice. Većina predmeta oštećena je, a mnogi su bili namjerno rascjepkani.

U kasnom brončanom dobu (oko 1000 pr. Kr.) odloženi metalni predmeti bili su tipična pojava. To je uključivalo oružje, alate, plovila, nakit, dijelove vagona, pa čak i obrednu opremu, uključujući neoštećene i lijepe dijelove i dijelove te sirovi metal. Pronađeni su u upadljivim krajobrazima, naseljima, vodnim tijelima ili udaljenim mjestima. Mnogi su ih istraživači protumačili kao skladišne dvorane putujućih brončanih ili trgovaca zbog njihove materijalne vrijednosti ili kao mjesta skrivanja u ratnim vremenima. Međutim, gorušice koje sadržavaju lomljene predmete mogu biti i ostaci raširenog gospodarstva recikliranja, što upućuje na pažljivu i učinkovitu upotrebu resursa.

Artefakti su na samom početku 20. stoljeća pronađeni u malom selu Wöllersdorf u Austriji. Zatim ih je 1902. kupio Povijesni muzej u Beču. Nažalost, izgubljena je dokumentacija o osobi koja je pronašla hoard u Wöllersdorfu.

Gorušica rascjepkanih brončanih predmeta pokazuje da su trebali biti ponovno taljeni kako bi se iz materijala izašle nove stvari. Prije 3000 godina, mnogo prije industrijske revolucije, prikupljanje sirovina i proizvodnja predmeta bili su dugotrajni procesi, a recikliranje i ponovna uporaba tih materijala uobičajena je praksa u većini ljudske povijesti. To se posebno, ali ni u kojem slučaju ne odnosi isključivo na razdoblja u kojima su resursi bili oskudni (npr. rat i poslijeratna razdoblja).

Materijal

Brončana

Broj inventara

NHM_PA_37392 – 37411

Dimenzija

Veličina artikala iznosi od 3,5 do 14,5 cm.

Autorska prava

Muzej prirodne povijesti Beč

Status

Prikaz na zaslonu

Imidž

Muzej prirodne povijesti Beč, fotografije: Alice Schumacher

Predmet je fragment žutog tekstila za tabiju s čvorom i ostacima dviju traka vinskog keper-prepleta od maslina koje su međusobno obilježene. Različiti tekstili pronađeni su u slojevima Željezne dobi rudnika soli Hallstatt (oko 800 – 600 BCE). Neki su se tekstili namjerno razgranuli u trake i ponovno upotrebljavali kao materijal za prešanje.

Izrada tekstila sa svim različitim fazama rada (uzgoj ovaca, skakanje, predenje, tkanje) bila je zahtjevna zadaća tisuća godina prije više godina, bez upotrebe modernih alata. Bilo je važno pažljivo i odgovorno rukovanje tekstilom i njegova uporaba. Nismo sigurni tko je bio odgovoran za proizvodnju tekstila, iako se tekstilni alati kao što su vretena i utezi za vretena obično nalaze u ženskim grobnicama. Tekstilni proizvodi iz Hallstatta pronađeni su u rudniku soli, a neki pokazuju karakteristične tragove suza i pucanja. To zasigurno nije bila predviđena primarna uporaba ovog tekstila, koji je možda bio izrađen kao dio odjeće; no naposljetku je recikliran i upotrijebljen za popravak.

Iz različitih konteksta u pretpovijesnoj srednjoj Europi znamo da se tekstilni materijal namjerno razgrađuje u trake i ponovno upotrebljava, npr. kao materijal za uvezivanje legla, što je vidljivo iz karakterističnih čvorova. Jasni dokazi za to potječu iz dvaju pretpovijesnih rudnika soli u Austriji, Hallstattu i Dürrnbergu, koji su uglavnom datira iz 1. tisućljeća BCE-a. Obično su se nizovi i užad izrađeni od različitih stabala i trava prvenstveno upotrebljavali kao vezivni materijali u rudnicima soli. Ako se ne radi o ruci, upotrijebljene su tekstilne vrpce, kožne trake ili čak mladi elastični konopi.

Muzej prirodne povijesti Beč već više od 100 godina provodi istraživanja u suradnji s gradom Hallstattom. Muzej ima terenski ured u gradu iz kojeg znanstvenici nastavljaju obavljati svoj posao. Svake se godine od šezdesetih godina prošlog stoljeća u rudniku soli Hallstatt provode redovita znanstvena arheološka iskapanja. Artefakti koji su tamo iskapani odmah su ušli u zbirku muzeja.

Proizvodnja tekstila bila je dugotrajan proces prije nego što je industrijska revolucija i recikliranje tekstila bila uobičajena praksa u većini ljudske povijesti. To se posebno, ali ni u kojem slučaju ne odnosi isključivo na razdoblja u kojima su resursi bili oskudni (npr. rat i poslijeratna razdoblja). Tekstili su se redovito mijenjali ili prilagođavali za nove uporabe tijekom povijesti. Razni primjeri, od brončanog doba do razdoblja ranog modernizacije, pokazuju različite svrhe za koje se upotrebljava reciklirani tekstil, među ostalim kao materijal za brtvljenje brodova, kao punjenje za šupljine srednjovjekovnih dvorca i pečaćenje za upravljanje vodom u rudnicima bakra. Tekstili su se također upotrebljavali kao pokrivači i u higijenske svrhe te su služili kao razni modni materijali. Recikliranje odjeće uključuje ponovnu obradu odjeće na različite načine.

Materijal

Ovčja vuna

Dimenzija

Žuti tekstil: 11,5 x 4,5 cm; zeleni tekstil: 29 x 10 cm (oba komada zajedno)

Broj inventara

NHM_PA_77.334 (HallTex 78) i NHM_PA_89.724 (HallTex 121)

Autorska prava

Muzej prirodne povijesti Beč

Status

U skladištu

U modernim nordijskim zemljama rukavice su važna svakodnevna etnografska roba u našim domovima, u kojima se uz moderne dizajnerske dodatke upotrebljavaju i lijepe tradicionalne rukavice. Svi znamo da je glavna svrha rukavica za Estonce zaštititi ih od hladnoće. Vunene rukavice napravljene su u Estoniji već od brončanog doba. Dokaz o uporabi igle za pletenje u Estoniji potječe iz fragmenta rukavica iz 14. stoljeća. Prve vrste rukavica bile su igle s jednim prstom (specijaliziranom iglom). Nošenje rukavica stoljećima ima vlastite običaje i tradicije te ima važnu ulogu u vjenčanju etiquettea. U svakodnevnom životu rukavice su također imale ulogu u narodnim lijekovima; vruće rukavice dane su mladim muškarcima kad su poslani na rat, možda su tijekom zime hladne zimi bile spasonosne rukavice; u 20. stoljeću možda su bili dragocjeni predmeti od kuće za osobe koje bježe od rata preko mora.

„Pronašao sam ovu etnografsku rukavicu koja je pletena na lijepom otoku Muhu koji se nalazi na istočnoj obali Baltičkog mora u trgovini rabljenom robom Veski Street u Tartuu. Pitao sam odakle dolazi njihova roba i izjavili su Njemačku. Kupio sam rukavice za pet estonskih kruna i dao ga muzeju. Pitao sam se kako je ta rukavica završila u Njemačkoj. Naime, Njemačka je imala velike izbjegličke kampove za Estonce – je li estonski koji je završio u kampu za preseljenje u Njemačkoj sa sobom ponijeo svoje tople rukavice? Ili je neki vojnik bio u bitku protiv Muhua i primio ih kao toplane ruku? U svakom slučaju, imao sam različita razmišljanja o tome kako je ta rukavica završila kao otpad i vratila se u Estoniju kao humanitarnu pomoć. Tu sam lijepu etnografsku rukavicu izložio 2009. u okviru izložbe Nacionalnog muzeja kako bih obilježio svoju 100. godišnjicu, kao primjer kako predmeti završavaju u muzeju.”

Reet Piiri, etnost/estonski nacionalni muzej/2022

Estonija, Njemačka, kampovi za preseljenje nakon Drugog svjetskog rata, nova maloprodajna mreža 1990-ih i EU

Zbirka tradicionalnih estonskih tiskanih rukavica koje pripadaju Estonskom nacionalnom muzeju iznimno je obilna – ukupno 4116 – što uključuje rukavice s lijepim estonskim uzorcima i zanimljive priče koje su stigle u zbirku estonske dijaspore. Tradicionalne rukavice s uzorcima dobar su izložbeni materijal: tehnike (pletenja s iglom), etnografske posebnosti estonskih župa, podučavanje bojama (upotreba vune), uzorak kao poluotski sustav, pružaju mnogo indicija o značenju narodnih kostima i o tome kako ih muzej nosi u svojim obrazovnim programima.

Sustav humanitarne pomoći u Europi; u Estoniju su unesene velike količine tekstilne odjeće u nove ponovno neovisne baltičke zemlje; u Njemačkoj su mogli ostati u spremnicima za otpad ili u kutijama za skupljanje; možda su putovali iz doma europske osobe koja se preselila ili obnovila u dom estonske osobe, a ne na odlagalište.

Materijal

Ovčja vuna

Dimenzija

Širina: 12,0 cm; Dužina: 25,0 cm

Autorska prava

Estonski nacionalni muzej

Status

Skladištenje/prikupljanje tekstila

Imidž

Estonski nacionalni muzej

U muzeju Ettore Guatelli nalazi se čovječanstvo nakon što ga mladi poljoprivrednik nosi – čizme s mnoštvom priča. Čizme se prikazuju priče o nebrojenim trenucima koje je nosio, popločio i zamućen kako bi pratio poljoprivrednika dok je radio na poljima, kada ga je u attiku otkrio kolekcionar koji ga je doveo u muzej Ettore Guatelli, kao i u vrijeme kada se susreo s dvojicom fotografa iz Rima, koji su ga snimili na plakatu koji bi putovao po cijelom svijetu kao dijete Guatellijeve inicijative za osnivanje muzeja kako bi se smjestili njegovi nalazi koji svjedoče obrtništvu u ruralnim zajednicama, koji bi ga ni na koji način propustio.

Čovječanstvo muzeja Ettore Guatelli otvara brojne potencijalne načine razmišljanja koje treba istražiti. Prvi bi nam mogao biti da pogledamo život i rad ruralnih zajednica diljem Europe i svijeta izvan lokalnih krajobraza Emiliane. Tijekom povijesti, tko zna koliko će čizme biti popravljeno i spašeno kako bi dostigle svoj potencijal, a tko zna koje ceste. Danas bi i „bot” mogao simbolizirati korak koji je potrebno poduzeti kako bi prešao granice, zamislio zajednički put i iskoristio vrijednost slobode.

Ettore Guatelli pedesetih godina prošlog stoljeća počeo je sve redovitije posjećivati skladišta sakupljača otpada u Apeninima, čime se postupno postavljaju temelji za njegov budući muzej. Od sredine 1970-ih njegova se zbirka znatno proširila te je nenamjerno postala dio rastućeg trenda u sevencijama i osamdesetih godina u svrhu oživljavanja i promicanja popularne kulture. Kao rezultat toga, njegov je poslovni nastan postao jedinstven i neupitan muzej demografske, etnološke i antropološke baštine u Italiji 20. stoljeća.

Ettore Guatelli objavio je 1994. esej pod nazivom „Otpad u muzeju” u petom izdanju periodičnog „Ossimori”. U njemu se osvrnuo na vrlo aktualno pitanje, koje sada brzo postaje hitno, naglašavajući potrebu za promišljanjem o prirodi otpada i odbačenih predmeta, a još više o njegovoj oporabi i recikliranju. Povijesni ključ istinske „demokracije” nalazi se ovdje, a još više u odlaganju otpada.

Materijal

Čizme je bezbrojno popravljeno i spaljeno žicom i čavlima

Materijal

24 x 11 x 14

Autorska prava

@Fondazione Museo Ettore Guatelli

Status

Prikaz na zaslonu

Imidž

Mauro Davoli

Teško je točno odrediti kada je način roštilja stigao u Poljsku. Naime, toplinska obrada mesa starija je od tragova prvog kampa. Antropolog je rešetka DIY priča s najmanje nekoliko različitih niti. Prvi je popularan način provođenja slobodnog vremena, za što su rešetka i karakteristični miris izgaranja ugljena postali simbol: mate, pivo i glazba. Mjesto održavanja nije relevantno – to bi čak mogao biti balkon bloka stanova. Drugi je aspekt stvaranje prehrambenih navika Poljaka. Trenutačno je barbekula prva žrtva politike vegana nakon mušenja. Važno je i gospodarenje otpadom u Poljskoj. Da nije riječ o roštilji izrađenoj iz bubnja, cijela perilica rublja na kraju bi se bacila u šumu.

Predmet i njegov karakter ni na koji način nisu jedinstveni ni endemski za poljsku kulturu. Razlozi za njegovu izgradnju i njegovu svrhu duboki su u ljudskoj prirodi: kreativnost, glad i zajednička prehrana. Čini se da nas samo kulturni sloj, tj. kako, s kime, gdje i što jedemo, razdvaja: nije bolje od prljavljenog svinjskog vrata sušenog u umaku od mošta meda i hladnog piva – oh, već mogu čuti neslaganje.

Kontekst suvremenog i DIY-ja zbirka je svakodnevnih predmeta u okviru povijesti poljske ruralne kulture, obilježene kroničnom nestašicom. Ta je nestašica oslobodila kreativne i prilagodljive potencijale te je zahvaljujući uspješnom gospodarstvu kapitalističkog potrošača rekontekstualizirala takva djela tako što ih je ugradila u područje hobija i vještina. Takvi su proizvodi često bili povezani s nižim gospodarskim statusom proizvođača.

Osnovni element koji povezuje predmet sa širim konceptom otpada u ovom je slučaju ponovna uporaba i davanje nove funkcije već postojećim predmetima. Ako to smatramo proizvodom kulture oskudice, tada se uzima u obzir cijeli niz koncepata koji se odnose na ljudsko biće koje se svrstava u kategoriju „junk”, tj. ljudsko biće koje živi izvan granica društvene kontrole.

Materijal

Čelik, rezanje, zavarivanje, rezanje i vijci

Dimenzija

Visina 74 cm; promjer 45,5 cm

Broj inventara

PME 58930/1 – 2

Autorska prava

PME/NEM

Status

U skladištu

Imidž

Fotografija Edwarda Koprowskog