Rasprava o „Europskom postratnom razdoblju”
Blandine Smilansky, Odjel za učenje Kuće europske povijesti
Kuća europske povijesti 11. veljače 2019. pozvala je Martina Conwaya, profesora suvremene europske povijesti na Sveučilištu u Oxfordu, Kiran Klausa Patela, profesora europske i globalne povijesti na Sveučilištu u Maastrichtu, Andreu Petőu, profesora rodnih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu, i Henryja Roussoa, direktora za istraživanje u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, na panel-raspravu pod nazivom „1989. u perspektivi” i moderirao ju je direktor Kuće europske povijesti Constanze Itzel.
Nedavno objavljena knjiga „ Europe’s Postwar Periods” 1989., 1945., 1918. (Martin Conway i Henri Rousso zajedno s Pieterom Lagrouom s Universitéa Libre de Bruxelles) temelj je za bogatu i poticajnu raspravu o pisanju povijesti, ulozi povjesničara i europskoj dimenziji u povijesti, na temelju promišljanja o događajima od 1989. do 1991. i njihovoj važnosti za Europu.
Iako su u raspravi sudjelovali znanstvenici koji su se uglavnom bavili proučavanjem prošlosti, rasprava se u velikoj mjeri bavila sadašnjim vremenima. Govornici su srećom pokazali kako povijest, kao način istraživanja i razumijevanja svijeta u kojem živimo, postoji u toj stalnoj interakciji prošlosti i sadašnjosti.
Ključni datumi u povijesti: što je važno?
Definiranje određenih godina ili čak dana kao prekretnica u povijesti prilično je uobičajena praksa jer brojne knjige mogu svjedočiti. Prilično je popularna među izdavačima, novinarima i širom javnosti; čak se može smatrati modom ili hipom, osobito danas u kontekstu „memoralne inflacije”. Gotovo kao autor povijesti mora pronaći i istaknuti ovaj ključni trenutak o kojem može pisati. Kao što je Patel naglasio, „ovisno o pitanjima koja postavljamo koja ćemo prekretnica vidjeti”, što otvara brojne mogućnosti. U okviru postupka „odobrenja” koji je opisao Pető, akteri onoga što se može nazivati „politika sjećanja” ponovno ulažu nove sadržaje na određene datume, dajući im značenje koje služi njihovu ideološkom i političkom programu.
Ono što su autori poslijeratnih razdoblja u Europi pokušali učiniti definitivno je drugačije jer se radi o pojmu „razdoblje”, a ne na „smomentu” i uspoređuju tri različita razdoblja. Usredotočili su se na poslijeratna razdoblja (ili takozvane „sorties de guerre” na francuskom jeziku), a ne na vrijeme rata, čime je omogućen fleksibilniji okvir za tumačenje događaja i procesa, kako je Rousso objasnio: „Kad radite na ratnom razdoblju, imate prilično strogu kronologiju, kada radite na poslijeratnom razdoblju, znate gdje počinjete [ali] ne točno gdje završavate.” Postratna razdoblja – nešto drugi povjesničari, kao što je Tony Judt, već su se prethodno obrazovali, ali u njegovu slučaju samo 1945. – postat će više od prekretnica: poslijeratno razdoblje vrijeme je kada se uspostave nove stvari koje stvaraju uvjete za novi epoch u povijesti.
1989., početak novog doba?
Ako je hladni rat doista bio rat, bez obzira na to koliko se rat razlikovao od Prvog i Drugog svjetskog rata, i ako 1989. – 991 obilježi kraj hladnog rata, zašto razdoblje nakon 1989. ne promatramo kao poslijeratno razdoblje? Rousso je objasnio kako se taj postupak pokazao zanimljivim, primjerice kada povjesničar John Horne, jedan od autora knjige, na razdoblje nakon 1989. primjenjuje pojam „demobilizacija umova”, koji je izvorno stvorio kako bi opisao mentalitete nakon WWI-ja.
Conway je ustrajao na tome kako promatranje post-189 godina kao poslijeratnog razdoblja doprinosi njihovoj stvarnoj važnosti. 1989. zasigurno nije bila „kraj povijesti”, kao što su neki tvrdili početkom 90-ih godina 20. stoljeća, to se nije dogodilo u srednjoj i istočnoj Europi jer ga je stanovništvo zapadne Europe u to vrijeme u velikoj mjeri doživljavalo. To je bio trenutak za cijelu Europu, a možda i posebno za Zapad. Conway tvrdi da je to možda bio početak novog doba obilježenog novom središnjicom (objedinjene) Njemačke, (ponovnom) uspostavom cijelog niza neovisnih nacionalnih država, pojavom kapitalističke definicije Europe i marginalizacijom Rusije u europskoj politici. Može li se razdoblje nakon 1989. smatrati posebnim razdobljem u europskoj povijesti, koje možda završava Brexitom?
Povijesna i nazočna
Jedna od glavnih značajki knjige koja je nadahnula tu raspravu jest njezin regresivni pristup trima poslijeratnim razdobljima o kojima je riječ, kao što je vidljivo iz podnaslova „Unatrag ispisa povijesti”. Taj pristup nije nov, kao što je Rousso podsjetio da je francuski povjesničar Marc Bloch objasnio kako povjesničar kao pojedinac koji živi u sadašnjosti neizbježno ima anakronističku perspektivu o prošlosti koju studira. Uzimanjem sadašnje ili najnovije prošlosti kao polazne točke, kao što su to učinili autori europskih postratnih perioda, pomaže se u izbjegavanju teleoloških pristupa i linearnih stajališta: preokretanjem redoslijeda dovodi se u pitanje uzročno-posljedična veza, kako je Patel objasnio, i postavljaju se nova pitanja.
Pitanje povezanosti prošlosti i sadašnjosti danas ima novo značenje, rekla je Pető u njezinoj zemlji u Mađarskoj, ali i u drugima. U kontekstu „mnemonskog rata” položaj istraživača ugrožava intervencionistička država da se na temelju zahtjeva za povratkom na činjenice namjerava redefinirati što su humanističke znanosti, društvene znanosti i povijest. Za povjesničare i znanstvenike općenito, upozorio Pető, riječ je o budućnosti znanstvenog rada.
O Europi
U tom kontekstu, koja je europska perspektiva povijesti, a posebno u razdoblju nakon 1989., danas primjerena i primjerena? Conway smatra da se Europska unija bori s povijesno utemeljenom pričom o svojoj sadašnjosti jer je na neki način zatvorenika diskursa ukorijenjenog u prošlosti 20. stoljeća. Na neki način objasnio je da je uspješnije sagledati povijest Europe 19. stoljeća kako bi se razumjelo što se dogodilo nakon 1989. i kako je to dovelo do današnjeg susreta Europe. Moguće su analogije između razdoblja 1848. – 1870. i razdoblja nakon 1989., kao što je umnožavanje (novih) država.
Pető smatra da je ključno pitanje legitimnosti kad je riječ o europskoj perspektivi povijesti. Za usvajanje takve perspektive potrebno je odustati od položaja „osviještenog centra” i koristiti se samokritikom; uzimajući u obzir alternative, propuste i druge glasove koji dosad nisu uzeti u obzir, pitajte se kako se postavlja ili ne postavlja određena pitanja na temelju kojih težnji. To pitanje legitimnosti posebno je ključno u vrijeme kada se ono dovodi u pitanje novim razumijevanjem značenja Europe i europskog jedinstva.
Kao što je Rousso naglasio, danas se, na primjer, više ne može pisati o povijesti Europe kao priče o političkoj utopiji, kao pokretu koji ide prema nekom obliku napretka, koji se uglavnom temelji na pretpostavci da je Europa izgrađena kako bi se izbjegao rat. Osvrt na povijest europskih integracija može pomoći u izbjegavanju te zamke: do kasnih sekvencija, ranih osamdesetih godina, Europska zajednica tih dana bila je samo jedna od mnogih političkih opcija i malo vjerojatna, kako je Patel objasnio: „kasni kompakt na pozornici međunarodne suradnje”. Stoga to nije bio odlučujući čimbenik za postizanje mira u Europi: poslijeratno rješenje u velikoj je mjeri dovršeno do početka europske integracije. Umjesto toga, Europska zajednica imala je ključnu ulogu s vidljivim učincima u pogledu društvenog mira kasnije, u sevencijama i osamdesetim zemljama, posebno s južnim proširenjem, stvarajući oblike prijelaza na demokraciju.
Svi govornici potvrdili su da živimo u problematičnim vremenima i da se suočavamo s novim okolnostima, a svakako onima koje destabiliziraju ako pogledate diskurs o Europi i sam projekt europske integracije. Kao muzejski stručnjaci i znanstvenici koji se bave suvremenom europskom poviješću i rade na „europeizaciji” stavova o prošlosti, zaostajemo i živimo u posljednjih deset godina više nego danas? Kako možemo razgovarati s ljudima koji su izgubili svoj način razumijevanja Europe, a time i vidjeli da je ta stvarnost slabija?
Rasprava je pokazala da, ako se može tvrditi da razdoblje nakon-189 godina u Europi tvori posebno povijesno razdoblje s vlastitim obilježjima, sada je završeno te da nije ni dovoljno ni primjereno pokušati i razmišljati Europu 21. stoljeća u analoškim uvjetima, kao jednostavno novo poglavlje u istom udžbeniku, a ne cijeli novi udžbenik.
Živa rasprava održana u Kući europske povijesti otvorila je novo pitanje o kojem se još može raspravljati: Jesmo li danas u razdoblju prije rata ili poslijeratnom razdoblju? Jesmo li čak i u ratnom razdoblju?