„Povijest u raspravi” serija Bruxelles, europska prijestolnica?

Bruxelles „Europski glavni grad”, je li riječ o „trgovini gradova” prije nego što se taj koncept pojavio?

Chloé Deligne naglašava da je povijest prije svega priča; stvorena je u znanstvenu, akademsku disciplinu kako bi postala znanost, ali je prije svega rečena. Povijesni narativ stvara moć slika i pripovijedanja.

Uporaba izraza „kapital” za veliki grad unutar države, države ili saveza nacija relativno je nova. Na francuskom se jeziku riječ „kapital” pojavljuje u 16. stoljeću kao referentni grad. U njemu se vidi nastanak moderne države koja će kulminirati u 19. stoljeću stvaranjem nacionalnih država s vlastitim glavnim gradom. Riječ „kapital” za označavanje grada, glavnog sjedišta institucija, stoga je riječ koja se pojavljuje postupnim stvaranjem države. Za ranija razdoblja ta riječ nema puno značenje. Možemo govoriti o gradu prebivališta suda, govoriti o glavnoj gospodarskoj jezgri (mnogi u sjeverozapadnoj Europi), ali kada govorimo o našim regijama (bivša južna Nizozemska), ideja centralizirane države, nacionalne države, proces je koji će biti još sporiji nego u drugim dijelovima Europe (stvaranje Belgije 1830.).

Stoga je taj pojam „kapitala” nov u Belgiji. Pojam „središnja uloga” smisleniji je za Bruxelles; prvo u bivšoj Nizozemskoj, a kasnije, u samoj Belgiji, a naposljetku u pogledu Europe. Središnja uloga pridaje veliku važnost diskursima i slikama koji se prenose. Ako želite biti središte nečega, morate se pokazati i tvrditi da budete središte toga. Od 12. do 13. stoljeća briselska elita uzgaja tu središnju ulogu s pomoću slika namijenjenih promidžbi njihova grada. Na primjer, sjedište Bruxellesa nametnuto je gradu Louvainu, iz kojeg je ponovno izašla prva dinastija vlasti Brabant; proglašena je i nad Antwerpenom, koji je imao važnu gospodarsku ulogu u njegovu korist. Bruxelles je nekoliko puta uspio vratiti gornju ruku, do te mjere da stvori određeni kontinuitet.

Tijekom dugog razdoblja središnjica Bruxellesa stvorena je izgradnjom priča i slika, a ne priznavanjem od strane institucija kao kapitala; izrađen je i automatski jer se može smatrati vanjskim subjektom u usporedbi s drugima čija se potraživanja mogu činiti očitima.

Možemo li reći da je Charles V doveo do europske sudbine Bruxellesa?

Do 16. stoljeća Bruxelles je bio priređivana država, „Princelijke Stadt”, odnosno redovito boravište prinencelne sile. Grad je dio gradske mreže bivših zemalja s niskom razinom emisija, uključujući moderni Benelux i dio sjeverne Francuske. Roel Jacobs navodi da je vlast tada bila u rukama nasljedne vojne elite koja se stalno mijenjala; postojala su mjesta gdje je moć ostala češće nego drugdje, a Bruxelles je uspio steći taj status od 13. do 16. stoljeća i zadržati ga. Oživljavanje Charlesa V (1515 – 1555) ključno je razdoblje u europskoj povijesti; on je ključna osoba u njegovu razumijevanju, ali ima kritične i globalne posljedice. Tih 1560-ih trebalo je imati velike posljedice diljem Europe, a ti povijesni događaji održani su u Bruxellesu.

Gradske elite imale su važnu ulogu u sudbini Bruxellesa kao prinčevog grada prebivališta. Kada je kralju bio potreban novac, obratio se trgovcima, obrtnicima, odnosno stanovništvu gradova. Plemstvo koje ima monopol nad vojnom vlašću vršilo je pritisak kako bi dobilo plaćanje i, u većini slučajeva, doprinositelji su se žestoko dogovorili kako bi platili što manje. Briselski trgovci imali su drugačiji pristup: bili su spremni platiti više nego što je zatraženo. Na primjer, oni financiraju Državnu vijećnicu Aula Magna/Great State for Philip the Good – Duke of Burgundy u palači Coudenberg (1452 – 1460). Razlog tomu je činjenica da su stanovnici Bruxellesa očekivali gospodarske koristi od postojanja suda u Bruxellesu. U srednjem vijeku nitko nije bio skuplji od Dukea Burgundyja i njegova suda. Kako bi proslavili ugovor, rođenje i vjenčanje, organizirali su ugodne stranke u kojima je novac doslovno bacao vrata i prozore. Ti klijenti mogli bi si priuštiti najcijenjeniji proizvod vremena: tapiserija izrađena od zlata i srebrnih niti. Bruxelles će postati središte proizvodnje te luksuzne tapiserije. Interakcija dobrovoljne politike ulaganja kako bi postala samostojeći stambeni centar povezan s luksuznom proizvodnjom bila je uspješna u Bruxellesu.

Ako je Bruxelles dobio važan politički položaj i postao grad prinudnog boravišta, a zatim i glavni grad, to nije bilo nametanjem sukoba. Postoje sličnosti između dolaska Burgundijaca u Bruxelles i europskih institucija; sličnosti koje se odnose na duh Bruxellesa koji se prikazuje u odabiru simbola za grad. U tom je kontekstu zanimljivo usporediti Antwerpen i Bruxelles kako bi se razumjeo taj gradski duh (Manneken-Pis for Bruxelles, rimski vojnik koji je porazio div za Antwerpen).

Postoji li europski „bubble” danas u Bruxellesu?

Postoje li u Bruxellesu različite zajednice koje žive bez međusobnog kontakta ili interakcije? Ima li Europska zajednica osjećaj pripadnosti Bruxellesu? Koji je stav pisca prema gradu?

Grażyna Plebanek u svojem je novu „nezakonitu vezu”, u kojoj je sudjelovao Eurocrats, izjavila da imaju vlastiti žargon kao da žive u odvojenom svijetu. U Bruxellesu zasigurno postoji Eurokratski Bubble, ali to nije jedini. Prisutni su i drugi mjehurići povezani s državljanstvom i/ili generacijama.

Na primjer, poljska zajednica Bruxellesa sama po sebi stvara mjehuriće; došli su na posao, vraćaju se u Poljsku nakon nekog vremena bez integracije te su slabo u kontaktu s gradom i njegovim stanovnicima. Također imate balon druge ili treće generacije imigranata iz Maroka ili Konga. Riječ je o većoj interakciji s gradom. Ako pogledamo sociologiju grada, možemo primijetiti da njegova područja zapravo nisu mješovita. Posebno su važne inicijative nekih kulturnih institucija za poticanje susreta u zajednici primanjem umjetnika iz različitih sredina (npr. KVS ili Theatre National). Dosad je publika i dalje uglavnom belgijska, ali stvari se mijenjaju. U nekim kulturnim centrima, kao što je Pianofabriek u Svetom Gillesu, različite nacionalnosti već su mješovite. Grażyna Plebanek živi u Bruxellesu gotovo 15 godina. Michel Dufranne (RTBF) rekao je da je „zinneke” koji na popularnom jeziku znači netko tko živi u Bruxellesu, ima nekoliko kulturnih identiteta i cijeni tu raznolikost privrženosti. Taj pojam „zinneke” pojedincu daje „status”. U Bruxellesu možete živjeti i ljubazno, ali se istodobno osjećati poljskim iz Varšave. „Zinneke” su brojni u Bruxellesu.

Roel Jacobs navodi da je etničko podrijetlo Bruxellesa „ketje”, a ono koje ima korijene drugdje jest „cinneke”. Ta su dva pojma pozitivna i zajedno čine identitet gradske zajednice. Grad mora komunicirati s vanjskim svijetom (uvozimo, transformiramo i izvozimo). To je antiteza nacionalizma. Gradovi su to već dugo svjesni; svoju priču pišu iznutra i izvana.

To nije posebnost Bruxellesa: uzmite Antwerpen u 16. stoljeću. Najveći pisač u Antwerpenu (i Antwerpenu koji je imao ključnu ulogu u tiskanju i prijevodu) bilo je francusko postrojenje za pisanje. Najveći špekulator vremena, koji je udvostručio područje grada Antwerpena stvaranjem „Nieuwstraata”, bio je iz Liègea.

Drugi primjer: flamanski primitivi. Glavne značajke umjetnika koji se nazivaju „flamanski primitivi” jesu ni primitivi ni općenito flamanski. Roger „de la Pasture” potječe iz francuskog kraljevskog grada Tournaija na dan; preselio se u Bruxelles jer je burgundski sud tamo bio i promijenio svoje ime u Vander Weyden. Njegov suradnik ili učenik naziva se Memling (koji dolazi iz Memlingena u blizini Mainza); njegovi su portreti sudskih ličnosti ili financijeri koji rade za sud. Memling je zatim radio u Brugesu gdje je oslikao mnoge portrete talijanskih banaka i trgovaca. U ovom međunarodnom i otvorenom kontekstu ostavljamo nacionalističke napomene i nema potrebe pitati govore li ti ljudi francuski ili nizozemski jezik. Gradovi čiji se uspjeh temelji na njihovoj otvorenosti prema vanjskom svijetu mogu se smatrati europskim središtima.

Kakav je učinak prisutnosti europskih institucija i Eurokrata na grad?

Jesu li Eurokrati „novi aristokrati”? Citirati jednog od posjetitelja Kuće europske povijesti: Bubble Eurokrata može se smatrati elitistima zbog njihovih prihoda, koji su mnogo veći od prihoda većine drugih stanovnika Bruxellesa, čak i ako europske institucije zapošljavaju i izvođače s nesigurnim statusom i prihodima. Chloé Deligne naglašava da suživot u istom prostoru zajednica s nejednakom raspodjelom bogatstva uzrokuje zamjetne napetosti. Nakon razdoblja entuzijazma u 70-ima, 80-e i 90-ih godina 20. stoljeća uključuju prisutnost europskih institucija u gradu kao nužnog zla.

Od početka ovog stoljeća došlo je do napetosti između stanovništva s vrlo visokim dohotkom (koje se ne može ograničiti samo na Eurokrate) i drugih skupina stanovništva. Ta situacija pojačava nepravde i ogorčenost. I postavlja sljedeća pitanja: Bruxelles, glavni grad Europe, ali za koga? Tko ima najviše koristi?

Dinamika nekretnina potaknuta osnivanjem europskih institucija i priljevom novih stanovnika iz svih zemalja doprinosi ekstremnim društvenim, financijskim ili gospodarskim napetostima. Te se napetosti moraju brzo uzeti u obzir kako bi se izbjeglo pogoršanje situacije.

U kojoj je mjeri Bruxelles trenutačno „umjetnički kapital”?

Je li Bruxelles nadahnjujući grad za kreativnost? Što predstavlja prisutnost umjetnika u gradu? Što je umjetnički kapital? Što ta prisutnost umjetnika predstavlja za stanovnike? Postoji li dijalog među njima? Taj je dijalog jedno od područja djelovanja Wielsa.

Dirk Snauwaert smatra da pojam „kapital” nema mjesta u kulturnoj i umjetničkoj sferi. Neki gradovi imaju veću važnost u umjetničkom stvaralaštvu ili širenju, ali to nije pitanje funkcija povezanih s funkcijama glavnog grada. Kad je riječ o međunarodnoj prisutnosti umjetnika u Bruxellesu, primjeri su uglavnom u 19. i 20. stoljeću: Bruxelles je bio domaćin piscima u egzilu (na primjer Karl Marx, Victor Hugo) ili kolonijama umjetnika iz Nizozemske; operacijska kuća „La Monnaie” Wagneranska je kuća jer je Wagnerov repertoar zabranjen u Francuskoj. Bruxelles je također imao razdoblje intenzivnog umjetničkog stvaralaštva krajem 19./početka 20. stoljeća, posebno s Art Nouveau, koji se na međunarodnoj razini naziva i secesionizam.

Trenutačno se posebnost u području stvaralaštva u Bruxellesu (a taj trend raste) odnosi na inventivnost stručnjaka (u smislu onih koji imaju umjetničku praksu kako bi zamijenili riječ „umjetnik”) i interdisciplinarnost čiji je Bruxelles neosporno svjetsko središte. Ta je pojava započela prije 30 godina, a zahvaljujući „Kunstenfestivaldesartsu” te su interdisciplinarne/transdisciplinarne inicijative objedinjene. Wiels već deset godina ima program boravka koji ne samo da pozdravlja europske umjetnike u strogom institucionalnom smislu nego i u otvorenijem i dijasporičkom smislu jer je umjetnička praksa sama po sebi europska, bez obzira na podrijetlo praktičara. Prvotno je postojao „flamanski val” koji se pojavio u „80-im godinama” u kojima su umjetnici iz plesa, novih medija, glazbe, kazališta, književnosti i filma okupili i uspostavili interdisciplinarne prakse u Bruxellesu (Anne Teresa de Keersmaeker, Wim Vandekeybus, Jan Fabre, Alain Platel...). Istodobno, umjetnici koje je privuklo istraživanje novih načina i područja izražavanja došli su u Bruxelles i naposljetku ondje boravili. To je omogućeno relativno niskim troškovima nekretnina i dostupnošću prostora.

Umjetnici više ne mogu živjeti u Amsterdamu, Parizu, Londonu ili Berlinu. Međutim, Berlin je i dalje veliki grad, uglavnom za istočnu Europu, a Beč govori više o „bivšoj Jugoslaviji”; Bruxelles se ne bavi nikome, već je riječ o posudi za taljenje.

Međutim, Bruxelles bi trebao uložiti više napora kako bi učvrstio to stanje.

Je li zbog izgradnje Europe moguće nadići pojam „kapital”?

Grażyna Plebanek smatra da su u ovom razdoblju globalizacije ljudima potrebni i lokalni znamenitosti i simboli; ne vidi još jedan europski grad koji utjelovljuje tu dimenziju ugodnog i nepredvidljivog grada s već vrlo međunarodnim stanovništvom.

Dirk Snauwaert podsjeća da se Bruxelles najčešće navodi kao sjedište europskih institucija, ali i sjedište NATO-a.

Chloé Deligne potvrđuje da se ni u jednom službenom dokumentu ne navodi da je Bruxelles glavni grad Europe; taj se pojam upotrebljava u svakodnevnom govoru, u narativi. Moglo bi se razlikovati pojam „sjedište” i „kapital” kako bi se zadovoljila ta potreba za simbolima, a da se pritom ne uklapa u reprodukciju nacionalne države.

Budući da su belgijski i briselski identitet „laki” identiteti, možda bi pristup mogao biti da raznolikost postane sastavni element tog identiteta, predlaže Roel Jacobs. Taj je pristup neuobičajen jer smo još uvijek upleteni u reflekse koje su razvile nacionalne države.

U svakom slučaju, ne bi bilo primjereno da Europa djeluje kao nova nacionalna država.