Izjava o ograničenju odgovornosti
Kako biste bolje razumjeli sadržaj na ovoj stranici, prikazat će Vam se strojni prijevod generiran uslugom eTranslation Europske komisije. Pročitajte uvjete korištenja.
Krajem travnja imao sam čast zauzeti središnje mjesto u glavnoj vijećnici Europskog parlamenta kako bih održao uvodni govor na temu „Hope and History” za godišnju konferenciju EuroClio.
Ovo je okupljanje nastavnika povijesti iz cijele Europe, okupljenih u partnerstvu s Kućom europske povijesti, muzejom u Bruxellesu čija je zadaća održavanje javnog prostora za priču Europe koja se stalno razvija.
Odlučio sam ne dodavati pilule, pitajući okupljene nastavnike koliko su se nadali u ovom trenutku i tražeći odgovore koje biste mogli očekivati.
Nedavno sam se osjećao lijepo proturječnim ideji nade. Moj prijatelj Ece Temelkuran smatra da je riječ „prelako”, tvrdeći da živimo u vrijeme „kada ćemo možda morati djelovati čak i kada nema nade”. U određenom se smislu obično slažem. Više nema nade u blagu, jednostavnu i stabilnu budućnost, sa svim ekološkim i političkim previranjima koja su već u tijeku i izvjesna su u budućnosti, ali nisam siguran da će mnogi ljudi za to zaista „nadati”.
Rekao sam da se možemo nadati da ćemo živjeti smisleno, animirano jasnoćom, maštom i djelovanjem. Riječ je o receptu za smislenu nadu koju sam posudio od „Hope In The Dark” iz Rebecce Solnit kako bih strukturirao svoju adresu.
Ako jasno vidimo da je uzrok naših kriza priča u kojoj smo zarobljeni, a ne temeljni i ključni neuspjeh neizbježno loše čovječanstva.
Ako se usudimo zamisliti, tražimo i pronalazimo mjesta i ljude s kojima se dotad suočavamo i tražimo kolektivno djelovanje kako bismo zajedno izgradili vlastite alternative našim neuspješnim sustavima. Na konferenciji sam podijelio priče Regena Melbournea, panela Stavanger Future u Norveškoj, o poljskom pokretu mladih koji je skupio „Plan za generacije”...
Ako djelujemo, svi možemo slijediti njihov primjer i učiniti isto.
Smatram da svi nastavnici imaju ključnu ulogu u našim zajednicama jer nadahnjuju sve te tri stvari. Posebna uloga povijesti možda je podsjetiti nas da se stvari mijenjaju, sustavi se mijenjaju na istinski temeljne načine – ako i kada prijeđemo na jasnoću, maštu i djelovanje.
Nakon razgovora, prekrasni domaćini Laurence Bragard i Guido Gerrichhauzen odveli su me na kratak obilazak Kuće europske povijesti. Omiljeno mjesto u muzeju? Prikaz fašističke književnosti i europskih snova iz 30-ih godina prošlog stoljeća. To je bio snažan odraz moje poruke, mislim: dokaz o sposobnosti jasnoće, mašte i djelovanja u mračnim vremenima; snažan podsjetnik na to da je prekrasan san o Europi nastao pred plamenom, a ne mirom i tišinom.
Budućnost neće biti jednostavna i neće biti uredna i kontrolirana. Stvari će zaista biti vrlo sretne.
Međutim, u tom smislu može postojati velika ljepota i značenje. A s druge bi strane moglo biti još više.
Činjenica da ne možemo točno znati kako će izgledati svaki korak na putu i kako će se osjećati ne smije nas spriječiti da ga počnemo hodati.
Jon Alexander autor je nagrađivanih građana: Zašto je ključ za sve nas, suorganizator podcasta „Kako spasiti demokraciju”, gostujući suradnik u Centru za demokratsko upravljanje i inovacije u Ashu u Školi Harvard Kennedy i suosnivač projekta „Novi građani”.
Pročitajte više o manifestu „ Hope Manifesto” i preuzmite primjerak na najviše 24 jezika.
