Blandine Smilansky, tim za učenje Kuće europske povijesti
Nasljeđe određenih događaja i pojava odigralo je veliku ulogu u ujedinjavanju ili podjeli Europljana kroz vrijeme, kao što su dijelovi izložbe Kuće europske povijesti kao što su sjećanje na šou ili zajednička i podijeljena europska pamćenja. U našem muzeju, a možda samo ovdje, sjećanje se prikazuje kao sastavni dio europske povijesti, kao što je tijekom rasprave objasnila Simina Badica, jedna od govornica i kustos Kuće europske povijesti. Stoga je organizacija znanstvene rasprave o povijesnom sjećanju bila posebno važna za muzej. Simina Badica, Ruramisai Charumbira i Michael Rothberg specijalizirani su za važna povijesna sjećanja na europskoj razini – komunizam i staljinizam, kolonijalizam i ropstvo te holokaust. Njihova detaljna i nijansirana rasprava koju je omogućio Markus J. Prutsch dala je pozitivan odgovor na pitanje koje je u uvodu postavila direktorica Kuće europske povijesti Constanze Itzel: „Možemo li Europu zamisliti kao promišljeni prostor u kojem raspravljamo o višesmjernim učincima sjećanja?”
U nastavku se nalaze izvaci iz rasprave. Cijelo događanje možete pogledati ovdje.
Ruramisai Charumbira započela je svoje komentare počasti autohtonim narodima diljem svijeta „čiji su životi izgubljeni i neumorni kako bi se omogućila ideja o modernom svijetu, a posebno o modernoj Europi”. Naglasila je kako se moramo sjećati mrtvog kad vodimo razgovore obuhvaćene ovom raspravom. U raspravi je iznijela vrlo uvjerljivu perspektivu o europskoj povijesti i sjećanju sa stajališta znanstvenika iz afričke i globalne povijesti te je analizirala težak razgovor o kolonijalnom sjećanju u Europi. Ruramisai Charumbira tvrdi da „Europa (...) obično igra iskaznicu nedužnosti” kad je riječ o ropstvu i kolonijalizmu. Postoji osjećaj relativisma o onome što se dogodilo izvan Europe. „To se događa neko drugo mjesto, ono što se vraća čokoladom i kavom” jer ju je iznenadila. Za razliku od, primjerice, holokausta, koji je propalio europska područja kampovima smrti i masovnim grobnicama, „kriminalni sceni” ropstva i kolonijalizma ovdje nisu ispravni. Činjenica da povijest ugnjetavanja nisu ni dokumentirali oni kojima se to dogodilo pridonosi toj tendenciji relativizacije odgovornosti Europljana i europskih zemalja. Društvena i kulturna povijest diljem svijeta nastojala se promijeniti već neko vrijeme, ali već dugo piše afričku povijest, a povijest autohtonih naroda u svijetu oslanjala se isključivo na povijest kolonizatora.
Ta je pojava još neprihvatljivija s obzirom na to da je kolonijalno nasilje počinjeno izvan Europe definiralo i nastavilo definirati unutrašnjost Europe. Europa je izgrađena kroz svoje odnose s neeuropskim teritorijima, a ropstvo i kolonijalizam imali su veliku ulogu u načinu na koji se Europa sama definirala na temelju isključenosti i ekskluzivnosti. Kolonijalizam je kamen temeljac onoga što će biti Europljanin, a Ruramisai Charumbira ima ugrađenu ideju europske bijele nadređenosti, a time i naslijeđene amnezije koja je raspoređena tijekom vremena i koja nam je u mnogočemu definirana. Pokret „Black Lives Matter” danas pokazuje da je ta europska ideja da je afričko kao inferiornije ljudsko biće trajno proživjelo zapadne mentalitete: i danas netko mora reći da je „crni život važan” kao izravno upućivanje na negiranje crnih ljudi kao ljudskih bića.
Treba li Holokaust i dalje smatrati najvažnijom povijesnom referentnom točkom u zapadnoj Europi? Kako se komunistička prošlost sjeća i tumači u istočnoj Europi od pada željezne zavjese? U kojoj su mjeri ta sjećanja u međusobnom natjecanju?
Prema Michaelu Rothbergu, znanstveniku iz holokausta koji je pokrio koncept „višedimenzionalnog pamćenja”, nema sumnje da holokaust ostaje u središtu europske javnosti, posebno u pogledu institucionaliziranog sjećanja, ali i ako se promatraju školski kurikulumi i popularna povijest. Ta središnja uloga vrijedi čak i kad se osporava, primjerice kada druga sjećanja traže priznanje. Međutim, ta je središnja uloga neujednačena – postoje razlike između javne i privatne sfere, kao što pokazuju studije u njemačkom kontekstu; razlike među nacionalnim i regionalnim kontekstima; naposljetku, značenje tog pamćenja složeno je i složeno. „Moramo shvatiti da povijest pamćenja na holokaust nikad nije bila linearna”, rekao je Michael Rothberg. To vrijedi i za druga sjećanja, ako smatrate da je sjećanje na ropstvo i kolonijalizam danas sve više, ili sudbina komunizma i staljinizma u Europi.
Simina Badica, čiji se istraživački rad odnosi na pamćenje i pamćenje komunizma, objasnila je promjenu statusa tog pamćenja na početku rasprave. Početkom 1990-ih komunistička prošlost bila je nešto što je trebalo zaboraviti, pokopati pod entuzijazmom za demokraciju i proslavom slobodnog tržišta. Proces europske integracije doveo je do sukoba istočnoeuropskih društava i povjesničara s velikim sveobuhvatnim sjećanjem na holokaust, koji je postao neka vrsta modela, gotovo predložak za prakse sjećanja. Nakon službene osude holokausta u istočnoj Europi brzo su uslijedili komunizam i staljinizam. Iako se sjećanje na holokaust uglavnom pojavilo kao pojava zapadne Europe, sam holokaust najprije je tragedija istočne Europe, podsjetila je Siminu Badica. Međutim, to sjećanje i dalje je sporedno u odnosu na komunizam u ovom dijelu Europe. Prema njezinu mišljenju, ako je došlo do natjecanja između sjećanja na holokaust i sjećanja na staljinizam, sada „nestaje kraj”. S vremenom se potencijal za takav konfliktni odnos smanjio jer su prve faze priznavanja i priznavanja prošlosti središnje i istočne Europe pod komunističkom vladavinom prestale. Nacizam i komunizam međusobno su utjecali na srednju i istočnu Europu, čime su zapravo stvoreni kontinuitet u pogledu povijesnog iskustva i percepcije te velika složenost u pogledu uloga i odgovornosti u tim europskim društvima – ljudi su pak žrtve i počinitelji te obratno. To je odigralo ključnu ulogu u naknadnom sjećanju na diskurse.
Ljudi su se bojali da će holokaust izgubiti svoju središnju ulogu ako se pojavi više sjećanja ili se boje da je centralnost sjećanja na holokaust onemogućila sjećanje na staljinizam ili kolonijalizam, rekao je Michael Rothberg, rekao je Michael Rothberg da to nije način na koji funkcionira. Upravo upravo zato što je holokaust postao središte, počeli smo razgovarati i o nekima od tih drugih sjećanja, ne nužno na odgovarajući način, nego je barem započeo proces. Dostojanstvo holokausta ne znači relativizirati holokaust: umjesto toga, svođenje drugih povijesti u prvi pogled uz holokaust može nam pomoći u osmišljavanju „čak i složenijih verzija ljudskih prava”. Novo sjećanje trebalo bi nadilaziti paradigmu žrtava i počinitelja, uzimajući u obzir ljude u međudjelovanju, koje Michael Rothberg naziva „uključene teme”. Svi govornici i govornice izrazili su iz vlastite perspektive ideju da je povezivanje višestrukih sjećanja pravi put za ići – njihove su intervencije bile poziv na ono što je Michael Rothberg nazivao „kompliciranijom sferom kulturnog sjećanja”, koja ima više centara, raskrižja i zapletanja.
Ruramisai Charumbira i Michael Rothberg objasnili su kako procesi pamćenja povezani s poviješću holokausta i kolonijalizma moraju biti više međusobno povezani. Michael Rothberg spomenuo je arhiv djela Židova i crnih intelektualaca koji pokušavaju razumjeti nacistički genocid upravo u odnosu na povijest kolonijalizma i ropstva. „Učinak boomeranga” – kako se nasilje počinjeno izvan Europe u kolonijama vratilo u Europu u obliku nacističkog nasilja – teorizirale su osobe kao što su Hannah Arendt i Aimee Césaire. Kao što je Rothberg podsjetio, proces sjećanja na holokaust u Europi potječe iz ranih 1960-ih (suđenje u Eichmannu 1961. kao prekretnica), što odgovara razdoblju dekolonizacije ratova i procesa. Te dvije stvari koje su se dogodile u isto vrijeme zasigurno su bile međusobno povezane. U Francuskoj su se tijekom alžirskog rata za neovisnost pojavila sjećanja na holokaust među proAlžirskim aktivistima. U Južnoj Africi pokret AntiApartheid uglavnom je bio afrički (crni) pokret, a mali broj bijelih ljudi koji su mu se pridružili uglavnom je židovski narod (najpoznatiji duboko predani politički par Ruth First i Joe Slovo Komunističke partije u skladu s ANC-om). U određenom smislu, kako je Ruramisai Charumbira naveo, kao stanovništvo koje je zbog svoje rase i boje kože tretirano kao slabije u europskoj povijesti, Židovi i crnaci smatraju se osjećajem europske superiornosti.
Nekoliko intervencija, posebno iz publike, pridonijelo je davanju konkretnog sadržaja toj ideji dostojanstva i kompliciranja diskursa sjećanja. Na pitanje o razlogu za određenu riječ zbog genocida nad Židovima Michael Rothberg naglasio je da, iako je pošteno imati jedinstvenu riječ za genocid nad Židovima, povijest drugih žrtava nacizma zasigurno zaslužuje veću pozornost, bez natjecanja. Među njima su Romi – sjećanje na njihovu povijest ne priznaje se samo u kontekstu nacizma, već i kao dio povijesti ropstva u Europi. Romi su u istočnoj Europi već 500 godina ropski, podsjetivši Siminu Badica: to se nikako ne zapamti, a rasizam prema tim ljudima i dalje je raširena stvarnost u Europi u cjelini. Osoba iz publike također je sjećanje na Prvi svjetski rat kao element europskog sjećanja koji je manje vidljiv, ali ne manje značajan i višeslojan. U istočnoj Europi njezin kraj odgovara neovisnosti mnogih nacionalnih država, dok u kolonijalnoj povijesti, a posebno panafričkom, također ima ulogu. Stogodišnjica WWI-ja doprinijela je stavljanju tih sjećanja u prvi plan, a nedavno je pandemija bolesti COVID-19 završila amneziju španjolske gripe, zaboravljene epizode povezane i s WWI-jem, koja će, barem u akademskoj zajednici, dobiti veću pozornost zbog nedavnih događaja.
Kako bi se razumjelo kako kulturno pamćenje funkcionira i doprinosi oblikovanju javnih diskursa i mentaliteta, potrebno je i poprilično uzbudljivo promatrati ulogu aktivizma na lokalnoj razini – ljudi koji izvode na ulice kako bi vratili svoje dostojanstvo u odnosu na svoju prošlost, kao što vidimo danas s kolonijalnim sjećanjima. Ne samo da bismo trebali promatrati, već i sudjelovati u toj vrsti aktivizma – stvaranju novih sjećanja, suradnji s njima, njihovu nuždu i kompliciranju. Takva je agencija ono što čuva sjećanje na život i kako se stvara povijest, a ne akademska povijest, već povijest na terenu: ta dva područja nisu toliko udaljena koliko mislimo.