Nada u učionici: nastavnici pišu sljedeće poglavlje o Europi
Laurence i Guido iz edukativnog tima muzeja objašnjavaju postupak kolektivnog pisanja na kojem se temelji manifest „Hope Manifesto”.
Manifest „Hope Manifesto” pokrenut je 27. svibnja 2026. na 32. godišnjoj konferenciji EuroClio: Povijest i nada – Učenje za promjene u suorganizaciji s Kućom europske povijesti. Može se preuzeti na ovoj internetskoj stranici.
Intervju u nastavku vodila je agencija Missions Publiques, europska organizacija specijalizirana za rasprave koje vode građani. Misije Publiques bile su angažirane u osmišljavanju i olakšavanju participativnog procesa tijekom godišnje konferencije EuroClio 2026., čime se učiteljima i nastavnicima omogućilo da zajedno napišu zajednički tekst „Manifesta Hopa”. Taj se proces osmišljava u bliskoj suradnji s timom za učenje Kuće europske povijesti, čime se osigurava njezino pedagoško utemeljenje i usklađenost s obrazovnim ciljevima konferencije.
Publikacije o službenim putovanjima (MP): Zašto je Kuća europske povijesti odabrala ovaj trenutak za pokretanje inicijative „Hope Manifesto” u okviru konferencije?
Guido: Prije tri godine započeli smo opsežnu evaluaciju u kojoj je sudjelovalo 1000 nastavnika kako bismo utvrdili što nedostaje u njihovoj svakodnevnoj praksi, bilo da je riječ o nedostacima u učenju, nedostatku materijala ili nedostacima u kurikulumu. Nakon što smo utvrdili ključne potrebe za učenjem, počeli smo razvijati digitalni paket instrumenata s resursima koje nastavnici mogu izravno upotrebljavati u učionici. Također je postalo jasno da se oko toga stvara zajednica. Nastavnici su željeli ostati povezani, doprinijeti svojem razmišljanju i bliže surađivati s nama. Upravo smo zbog toga organizirali veliku konferenciju na kojoj su se mogli sastati, razmjenjivati najbolje prakse i istraživati nove pristupe za potporu poučavanju u nadolazećim godinama. U okviru te konferencije manifest „Hope Manifesto” alat je za kolektivno promišljanje – nešto što nastavnici mogu napredovati i integrirati se u svoju praksu u nadolazećim godinama.
Laurence: Jedan od rezultata izvješća o evaluaciji bio je da je, kad smo nastavnicima postavili pitanje o tome što je najbolje funkcioniralo kako bi se bavili temama kao što su europska povijest, europska integracija, uloga pamćenja ili višestruka perspektiva (svima ključnima za ono što radimo u Kući europske povijesti), jedan od najučinkovitijih pristupa bio ono što bismo mogli nazvati „pozitivnom poviješću”. To ne znači izbjegavanje teške povijesti. To podrazumijeva rješavanje tog problema iz konstruktivne perspektive – empatije, solidarnosti, osobnih dnevnika i pojedinačnih priča.
MP: Što smatrate najuzbudljivijim, a možda i najosjetljivijim, radom na nadi u današnjoj Europi?
Laurence: Prikaz „pozitivne povijesti” ne odnosi se na površni optimizam; riječ je o tome da se ljudima pruži osjećaj djelovanja. Stvara se i zajednički jezik i zajednički način uključivanja mlađih generacija, čime ih se osnažuje da djeluju, ostanu u igri i ostanu angažirani kao građani i pokretači promjena. Imamo vlastiti okvir za evaluaciju, ali ga možemo povezati i s argumentom koji je iznio Rutger Bregman: kada stalno predviđamo katastrofu, riskiramo jačanje beznadnosti i nesudjelovanja. To je, primjerice, slučaj s klimatskim promjenama. S druge strane, kad ističemo vjerodostojne putove za promjene, povećava se naš potencijal za učinak. Učinak lančane reakcije posebno je značajan za nastavnike. Nastavnik povijesti koji prisustvuje ovoj konferenciji ili čita manifest „Hope Manifesto” može svake godine raditi sa 100 do 150 učenika i može imati desetljeća poučavanja prije njih. To je golem doseg.
Guido: Danas živimo u pomalo ciničnom i polariziranom svijetu. Nadu vidim kao nešto što može djelovati protiv toga. Konkretno, tijekom izrade programa konferencije razmotrili smo kako unijeti osjećaj nade u svaki element: govornici, glavni govornici, radionice gotovo kao lijekovi protiv cinizma i polarizacije.
MP: Vaš konferencijski program vrlo je ambiciozan u rješavanju složenih tema, posebno u poučavanju i povijesti. Kako ste izradili program i kako ste integrirali te različite dimenzije?
Guido: Odabrali smo govornike i glavne sudionike za koje smo smatrali da bi zaista mogli staviti taj „lijek nade” u prvi plan. Kad je riječ o radionicama, surađivali smo s EuroCliom i objavili poziv na dostavu doprinosa s jasnim okvirom te pozvali nastavnike, organizacije i druge aktere koji nadu vide kao koristan pristup. To ga je učinilo istinskim postupkom odozdo prema gore: nismo samo diktirali program. Ukupno imamo oko 40 radionica koje čine raznolik skup doprinosa usklađenih sa stupovima koje smo definirali. Na primjer, snažan naglasak stavljen je na antirasizam, koji je jedan od ključnih stupova programa, kao i na vrijednosti demokracije i građanstva.
Laurence: Teme su usmjerene na više perspektiva, demokraciju i europske vrijednosti te borbu protiv rasizma, posebno s obzirom na to da otvaramo privremenu izložbu („Postkolonial?”), koja je dio programa. Te se teme odražavaju i u platformi HistoriCall, digitalnoj platformi za učenje Kuće europske povijesti, koja nastavnicima diljem Europe pruža gotove resurse na 24 jezika. U tom okviru u vrijeme konferencije pokrećemo dva nova modula: „Što je rasizam?” i „Povjerenje ili Traš”, s naglaskom na antirasizmu i medijskoj pismenosti. Tijekom četiri dana te su teme utkane u šire učenje. Uključili smo i kulturni program jer se događanje održava u Bruxellesu, a mnogi nastavnici dolaze iz inozemstva. Nudi im vrijednu priliku da bolje razumiju belgijski kontekst, otkriju druge muzeje u Bruxellesu i posjete niz škola.
Taj skriveni dragulj, strast nastavnika, ono je što pokušavamo staviti u prvi plan.
MP: Zašto je zajedničko stvaranje od samog početka bilo tako važan dio Hopeova manifesta?
Guido: Iz iskustva smo naučili da su najkorisnije stvari koje možemo ponuditi sljedeće: prvo, nastavni materijali koje mogu izravno upotrebljavati; drugo, konferencija na kojoj mogu razmjenjivati najbolje prakse; i treće, manifest. Ne bi bilo ni prikladno ni razumno pretpostaviti da smo u najboljem položaju da odredimo sadržaj takvog manifesta, tijekom tri dana konferencije nastavnicima dajemo agenciju i platformu da ga zajednički oblikuju: utvrditi što im je najvažnije. Naša je uloga olakšati i povezati: kako bi se taj manifest mogao predstaviti i doprijeti do pravih ljudi. Pozvali smo jednog člana Komisije i predsjednika odbora CULT da prime manifest i odgovore na njega.
Laurence: To je ujedno i način na koji radimo u formalnom učenju. Kada razvijemo HistoriCall, naše digitalne module, započinjemo s početnom evaluacijom, zatim razvijamo prototip, a zatim ga testiramo s oko 100 nastavnika iz 20 zemalja tijekom dva tjedna – do 1000 do 1500 učenika – i zatim izvješćujemo o rezultatima. U tom zajedničkom promišljanju zaista vidite moć tog pristupa: glasovi iz sjevera, istoka, zapada, juga i središta Europe međusobno se približavaju. Produžetak manifesta „Hope Manifesto” daje još više prostora i odgovornosti tom trenutku kolektivnog stvaranja. Učitelji i nastavnici istinski vole surađivati, cijene što im se postavljaju pitanja i ponose se preuzimanjem odgovornosti.
Nastavnici su oni u učionici: najbolje znaju što se tamo događa. Naša je uloga pružiti im potporu.
MP: Što biste željeli da sudionici izvuku iz tog iskustva?
Laurence: Nadam se da će biti ponosni na ono što su zajednički stvorili i ponosni što su pokazali da je suradnja na toj razini moguća u svim zemljama i kontekstima. Nastavnici provode svoje dane tražeći od učenika da rade zajedno; sada to tražimo i od njih. Umjesto da slušaju tijekom dana profesionalnog razvoja, sami će stvarati sadržaj. Nadam se da će oni s njima ponijeti taj osjećaj odgovornosti.
Guido: Ponavljam to. Nadam se da će zaista prihvatiti nadu: ne kao naivni optimizam, već kao protuotrov za beznadu. Alternativa nadi je beznadnost i upravo to moramo izbjeći. Za mene nada obuhvaća kritičko promišljanje, suradnju i otvorenost prema promjenama i poboljšanjima. Ako nastavnici tu konferenciju prepuste tom energijom, taj osjećaj angažmana i ako manifest postane nešto što mogu podijeliti i nadograditi, to bi bilo veliko postignuće.