Kreativnosti

Konj u puhanom staklu, s ukrasnim elementima koji su predi i obrađeni s tognje. Komad koji je izradio radnik za vrijeme slobodnog vremena.

Taj je stakleni konj nasljeđe industrije puhanog stakla u Liègeu, koja je međunarodno priznata po svojem stručnom znanju.

Nepoznata.

U stanici između proizvodnje narudžbenih staklenih puhala prakticirali bi se otpadne komade fata de verre stakla. Umjesto da ih bacaju, upotrijebili su svoju maštu kako bi stvorili staklene predmete poznate kao „bousillé” komadi, kao što je ovaj konj.

Materijal

Višebojno puhano staklo i bistra upredena stakla

Dimenzija

15 × 6 × 20 cm

Broj inventara

5052740

Autorska prava

Pokrajina Liège – Muzej Valonskog života

Status

U skladištu

Imidž

Pokrajina Liège – Muzej Valonskog života

Mister Guttalin figurica je koju Ettore Guatelli sam izrađuje precizanjem upotrijebljene cijevi za obuću. Ilustrira način na koji se nešto može krivotvoriti. Malim osobnim „umjetničkim djelom” kao što je to u rukama njegova stvaratelja može se vratiti radost izrade stvari, baš kao što su djeca to činila kada bi modirala igračke za smjenjivanje, nakon što je junk ponudio beskonačne mogućnosti i mogao postati bez obzira na njihovu maštu. Gvatelli nam rekla da je to mjesto na kojem se nalazi zabava: nadahnućem izumom i ponovnim otkrivanjem izuma.

Kroz predmete koje je prikupio za svoj muzej Ettore Guatelli, muzeograf i nastavnik u osnovnoj školi osmislio je obrazovnu filozofiju utemeljenu na izravnom promatranju stvari, koju bismo mogli nazvati „obrazovanjem koje se temelji na predmetu”. Gvatelli bi u svojim predavanjima u osnovnim školama u Ozzanu Taru ili u brojnim konferencijskim razgovorima, a da ga pritom ne ostvari, zauzeo pristup sličan suvremenoj metodi povezanoj s pedagogijom Bruna Munarija i Marije Montessori, stavljajući predmete u središte svojeg diskursa, koristeći ih kao proporcije za ilustraciju vrijednosti i važnosti priča koje je iznio.

Krajem 1990-ih Ettore Guatelli nažalost se razbolio i morao je proći tijek kemoterapije koja ga je tijekom razdoblja ozdravljenja ograničila na spavaću sobu. Tijekom tog razdoblja oblikovale su se tvorevine kao što je Mister Guttalin, zajedno sa svim figurinama koje je izradio od bitova i bobova pronađenih u prirodi ili oko kuće, kao što su šibice, jezgre oraha, kosti, obluci ili čepovi od pluta. Gvatelli je punio cijele ladice, kutije i spremnike s tim malim sastavnim dijelovima, a ruke po komadu dovele su u život masu minijaturnih ljudi koji se sada mogu naći na zaslonu u igraonici.

Ručno izrađene figurine Gvatele (uključujući Mister Guttalin) izložene su u igraonici, gdje su raspoređene i prikazane jedna uz drugu na policama na desnoj strani zida. Igraonica je poseban dio muzeja, vjerojatno zato što upravo ova soba prikazuje priču o istraživačkoj metodi Gvatellija, u kojoj posjetitelji s vlastitim očima vide samo ono što je Gvatelli nastojao učiniti: prikupljanje predmeta iz vremena koje prođe kroz daleku budućnost. Ovdje se ne pronalaze samo figurine, već i druge igračke – mlinovi izrađeni od ljuske oraha, kamiona za preuzimanje, kruženja i minijaturnih zrakoplova – sve izrađeni od djece koja bi gledala jednostavnu žicu i zamislila svijet.

Materijal

Recikliranje kremene cijevi za cipele

Dimenzija

Cm: Širina 5 – visina 6 – promjer baze 4

Autorska prava

@Ettore Zaklada muzeja Gvatelli

Status

Prikaz na zaslonu

Imidž

Mauro Davoli

Na sučelju između prostora, sebe i gume stvara se estetsko iskustvo. Izražavanje vlastitog mišljenja pitanje je percepcije, odnosno okusa. Prva je tema teorije, a druga je nešto što svakodnevno sudjelujemo – mi se sviđamo ili se ne sviđamo. Cvijeće proizvedeno od gume u vrtu može se smatrati neovisnim pokušajem rješavanja problema problematičnog tehnološkog otpada, dok u muzeju pokreće raspravu o stvaranju zbirke ili o neželjenoj kulturnoj baštini. Iako je recikliranje moguće, jednostavnije je bacati gumu u naranča uz cestu kako bi tamo mogla rasti s drugim plodovima civilizacije: hladnjaci, PET boce i plastične vrećice. To je pokazatelj našeg ukorijenjenog subjektivnog pristupa prirodi usmjerenog na usluge, kao i naše intelektualne lakoće koja nas oslobađa od povezanosti sa svemirom. Klizno cvijeće također nam pruža priliku da razmislimo o tome što treba prikupiti i kako o tome govorimo?

Gume koje su pokopane u tlu kao ograda ili u obliku cvijeća, kreveta za pse, ljuštenja psa ili pjeskavice mogu se vidjeti u četiri kuta svijeta. Načini ponovne uporabe su nebrojeni, a kreativnost korisnika neograničena je. Naš kaučučni objekt izravno se odnosi na stvaranje i oponašanje prostora te kao takav postavlja pitanja o: granice privatnog i zajedničkog, degradiranog i običnog, predmeta i neciljanog objekta, koji se mogu zanemariti i koji je uočljiv, te rasvjeta između ljudi i prirode.

Etnografski muzeji u Poljskoj pretražuju identitet. Izgubili su je zbog erozije ruralnog i narodnih okolnosti. Cvijeće izrađeno od guma dobivenih na crkvenom sajmu u malom selu može se tumačiti na nekoliko načina: kao izraz svijesti o okolišu i razmišljanja o okolišu, što nije bilo karakteristično za narodni način razmišljanja; ali i kao doprinos raspravi o baštini;

Osnovna dimenzija koja povezuje predmet sa širim konceptom otpada u ovom je slučaju ponovna uporaba i recikliranje – ponovna uporaba i davanje nove funkcije već postojećim predmetima. Kao prostorni i estetski element, on nas vodi u doživljavanju svijeta i raspravljanju o vrijednostima koje organiziraju naša iskustva. Može li otpad imati negospodarsku vrijednost?

Materijal

Bojenje, rezanje, lijepljenje, automobilska guma

Dimenzija

Visina 65 cm; Dužina 80 cm; Dubina približno 30 cm

Broj inventara

PME 58041

Autorska prava

PME/NEM

Status

Prikaz na zaslonu

Imidž

Fotografija Edwarda Koprowskog

Austrijski muzej Folk Life i Folk Art stekao je taj posao sredinom 2022. Viennonska umjetnica Sabine Wiedenhofer osmislila je i stvorila to djelo 2021. od ostataka predmeta (svjećica, svijeća, bunčanih igračaka itd.) koji su spontano stavljeni u sjećanje na teroristički napad 2. studenoga u prvom okrugu u Beču. U vrijeme islamističkog napada umjetnica se nalazila na ulicama gdje se dogodio napad i izašla utočište sa svojom obitelji u kafiću kako bi pobjegla od požara terorista. U danima koji su uslijedili posjetila je lokacije napada u više navrata i vidjela kako se broj predmeta sjećanja na žrtve nastavio povećavati. Smatrala je da je te predmete potrebno pretvoriti u trajna umjetnička djela.

Islamistički teroristički napad u ugnjetavačkom središtu Beča 2. studenoga 2020., uoči početka novog ograničenja kretanja zbog bolesti COVID-19, bio je golem šok, čije se posljedice i danas osjećaju. Stanovnici austrijskog glavnog grada bili su pogođeni na osobnoj i emocionalnoj razini, kao i na ostatku austrijskog stanovništva. Mnogi su znali ili poznavali osobe koje su se nalazile na lokacijama terorističkog napada. Taj objekt objedinjuje iskustvo napada, neposredno nakon njega te pojedinačna i kolektivna sjećanja na događaj i događaje u cijeloj zemlji, kao i primijenjene mehanizme suočavanja, s onima iz drugih mjesta u Europi i izvan nje koja su posljednjih godina pretrpjela islamistički terorizam.

Predmeti su atipični za austrijski muzej Folk Life i Folk Art. Umjetnica je umjetnička djela poklonila muzeju, a galerija izlagala njezina djela. Zbirke austrijskog muzeja Folk Life i Folk Art uglavnom sadržavaju predmete povezane sa svakodnevnom kulturom i/ili folnom umjetnošću te uključuju, ali nekoliko suvremenih umjetničkih djela. Oslanjajući se na posebnu važnost napada u smislu kulturnog i kolektivnog sjećanja na Beč i Austriju u cjelini, austrijski muzej Folk Life i Folk Art odlučio je uključiti te predmete u zbirke i sačuvati ih u Beču kao resurse za daljnje proučavanje.

Teroristički napad i spontano sjećanje u Beču, kao što su posjet mjestima napada, postavljanje slova, svijeće, svijeće i slično, ostavili su svoj trag. Uništavanje tih predmeta sjećanja smatralo bi se znakom nepoštovanja i oskvrnuća ne samo umjetnika nego i općinskog odjela za gospodarenje otpadom. Postavilo se pitanje kako postupati s tim posebnim materijalnim predmetima sjećanja, za koje nije bilo (trajnog) mjesta u javnom prostoru i koje je stoga trebalo „zbrinuti”. Iako su ih nadležne općinske službe prvotno uklonile i smatrale „otpadom”, one su se nakon toga povezale s umjetnikom u pogledu logistike za postupanje s tim predmetima. Prijenosom tih predmeta u austrijski muzej Folk Life i Folk Art osiguran je institucionalni i muzejizirani okvir za taj izraz sjećanja te za proces suočavanja s napadom i suočavanja s njime.

Materijal

Staklo, aluminij

Dimenzija

Staklo: 26x26; Aluminij: 37 x 37

Broj inventara

ÖMV/89.815/01,02

Autorska prava

© Volkskundemuseum Wien

Status

U skladištu

Imidž

© Christa Knott, Volkskundemuseum Wien © Claudia Peschel-Wacha, Volkskundemuseum Wien

Predmet je dugovječna muška košulja s različitim logotipima i zaštićenim imenima, koju su u sveučilišnom gradu Tartu nosili pjesnik i pisac Karl Martin Sinijärv, koji je kasnije postao predsjednik estonskog Saveza pisaca.

Pet Karl Martin Sinijärv nije se mogao točno sjećati kako je dobio tu majicu: „Moralo je biti jedna od tih gotovo crnih košulja iz tvornice majica Sangar, koja se prodaje na malo pod nazivom Casual Glam. U nekom trenutku devedesetih godina 20. stoljeća, dok sam bacio drugi odjevni predmet, osjećao sam kocku krivnje i mislio da ću barem odstraniti lijepu etiketu. U to se vrijeme osjećao kao silna sitna. No zatim sam na kraju uklonio etikete iz nekoliko drugih odjevnih predmeta i zamisao koju sam nam privukao kako bih ih privukao na tu crnu majicu u stilu znački. Cilj je bio veličati i simulirati novčani kult 1990-ih i želju za novom dobi. Urve je nastavio šiljati etikete na majicu, što je dovelo do velike zbirke tijekom godina. Majica je čak dovela do redefiniranja moderne znanosti: „Ako etiketa označava stvar, a stvar označava naljepnicu, ali činjenica da je oznaka označena zapravo potpuno druga stvar koja pak ima vlastitu etiketu i sve je tako pomiješano kao vanjska, unutarnja košulja, to je ono što nazivamo poluotikom.” Vrlo tipično za sveučilišni grad Tartu. Svijet se u nekom trenutku promijenio, a košulja je završila. Dugo je boravio u ormaru. Do 1990-ih godina prošlog stoljeća moj je sin morao pronaći odjeću za stranku stilu 1990-ih u školi. Na taj je način košulja pronašla novi najam života pod suncem, koji bi, nadamo se, mogao nastaviti u ovom muzeju.” Oni će s velikim zanimanjem za povijest mode moći prepoznati neke od robnih marki iz 1990-ih, koje su sada uključene u reciklažu povijesti.

Vizualni prikazi vrlo različitih robnih marki zanimljiva su priča o nedavnoj povijesti promjena u europskoj tekstilnoj industriji; o tome koji su brendovi bili popularni među mladima; koje su dizajnere koristili dizajneri; i zašto su neke robne marke nestale sa svjetskog tržišta u istočnoj i zapadnoj Europi zbog svojeg ekološkog otiska; iako je ta košulja za muškarce proizvedena od kvalitetnog materijala u Estoniji.

Svake godine, u suradnji sa školama i obrazovnim ustanovama, Estonski nacionalni muzej organizira obrazovni program „Time Travels” (Ajarännakud)ita je majica učeniku Srednje škole znanosti u Tallinnu dala priliku da doživi život 90-ih godina prošlog stoljeća, što je razdoblje nakon što je Estonija ponovno postala neovisna (društvo u tranziciji, početak privatnog poduzetništva, novi modni trendovi itd.). Košulja kao predmet dodijeljena je estonskom nacionalnom muzeju i njome će se unaprijediti stalni postav muzeja Encounters.

Svijet se u nekom trenutku promijenio, a košulja je završila. Košulja je dugo boravila u ratnoj vojsci roditelja sve dok nostalgija za nedavnu povijest nije ponovno postala popularna devedesetih godina prošlog stoljeća i ta se odjeća mogla koristiti u jednoj od 90-ih godina prošlog stoljeća.

Oni koji su vrlo zainteresirani za povijest mode moći će prepoznati mnoge popularne robne marke iz razdoblja prije nekoliko desetljeća koje su sada prešle u skup za recikliranje povijesti.

Materijal

Pamuk

Dimenzija

Visina × širina × dubina: 80 × 50 × 10 cm

Broj inventara

ERM A 1066:6

Autorska prava

Estonski nacionalni muzej

Status

Skladištenje/prikupljanje tekstila

Imidž

Estonski nacionalni muzej

Taj je artefak vjerojatno proizveden u jednoj od rumunjskih tvornica koje puštaju staklo, od kojih se mnoge nalaze u Transilvaniji, a dvije su najpopularnije u Pădurea Neagră i Tomeștiju. Unatoč činjenici da je glačanje profesija koja zahtijeva individualnu vještinu i deksternost, te su predmete rijetko potpisali njihovi stvaratelji, koji su uglavnom pripadali staklenim zadrugama ili poduzećima. U okviru komunističkog režima njima je upravljalo bespredmetno državno tijelo koje je određeno da djeluje kao jedini dobavljač i kojem je stoga izravno pripisan rad staklenih puhala.

Iako je podrijetlo samog artefakata nejasno, znamo da se stakleno posuđe proizvodilo u Transilvaniji od početka 7. stoljeća, kada su radnici dovedeni u Italiju, točnije iz Murana; s vremenom su im se pridružili njemački i slovački radnici. Kasnije su u Transilvaniji otvoreni staklenici Pădurea Neagră i Tomești. Od sredine komunističkog vremena staklena riba pojavila bi se u većini kućanstava u Rumunjskoj. Slika da je u nacionalnoj mitologiji i dalje prisutna takva riba koja sjedi pored tkanih doilija kao ukrasi na televiziji katodne cijevi. Neki izvori navode da je oko 90 – 95 % proizvedenih proizvoda izvezeno u SAD.

Predmet je dio veće zbirke koju je donirao privatni donator Marius Cazan. Nakon revolucije koja je 1989. svrgnula komunistički režim, novi muzej rumunjskog seljaka objavio je da od šire javnosti prihvaća artefakte za uključivanje u svoje izložbe i arhive, naglašavajući tako svoju ulogu u isticanju svakodnevne povijesti i nedavne prošlosti Rumunjske. Velik broj tih riba došao je u posjed muzeja za korištenje na izložbama kao što su Cei din lume fără nume ( 2012.) i Muzeu3017 ( 2017.).

Artefak je zajednički predmet za koji su se muzeji tek nedavno dogovorili da će biti relevantan s obzirom na povijesne događaje ili visoku kulturu. Ona sama po sebi nije masovno proizveden objekt jer su vještine obrtnika bile potrebne za njegovu proizvodnju. To je više od domaće stavke jer odražava način života vlasnika i odražava širok spektar društvenih stavova. Ona obuhvaća normalan život daleko od režima, ali i pokazuje kako obični objekti mogu pomoći u legitimizaciji moći tako što će postati ikone za režim. Pod komunizmom dekoracije čine luksuznu demokraciju i pristupačnost nudeći priliku da kuću pretvore u dom; danas se takvi predmeti često doživljavaju kao kitsch.

Materijal

Puhanje stakla

Dimenzija

30,5 x 10 x 6 cm (L x W x H)

Broj inventara

C.Ob-0048

Autorska prava

Nacionalni muzej rumunjskog seljaka

Status

U skladištu

Vladimir Bulza/autorsko pravo NMPR

Imidž