Vješanje ili vretena

Ta dva autobusa dio su V.I. Leninovog kulta osobnosti, koji je započeo u SSSR-u i proširio se na cijeli istočni blok nakon uspostave socijalističkih državnih režima. Svjedoci su načina na koji muzeji tijekom vremena rukuju artefaktima. Dolaze iz muzeja Lenin-Stalin, koji je osnovan 1951. – 1955. u Bukureštu (kao ogranak muzeja Central V.I. Lenin u Moskvi), koji je do 1990. poslovao u različitim smjernicama. Autobusi su iz SSSR-a najvjerojatnije stigali pedesetih godina prošlog stoljeća, iako su nakon 1945. takve skulpture proizvedene i lokalno. Trenutačno se istražuje povijest muzeja nadahnutog Sovjetskom kućom.

Ta dva dijela odražavaju odnose između Rumunjske i istočnog bloka u cjelini, uključujući SSSR, koji je nakon 1945. postao hegemonska sila u srednjoj i istočnoj Europi. Središnji muzej V.I. Lenin u Moskvi imao je i grane u nekoliko zemalja istočnog bloka, od kojih svaka u velikoj mjeri odgovara primjeru središnjeg muzeja. Uništavanje kipova komunističkih vođa tijekom protukomunističkih revolucija 1989. u cijelom istočnom bloku dio je povijesti dedeksifikacije vodećih komunističkih ličnosti, od rušenja njihovih kipova do njihove revalorizacije na mjestima kao što su park Grūtas ili park Memento, čiji su dio ti autobusi.

Novoosnovani muzej rumunjskog seljaka 1990. naslijedio je zgradu i velik dio muzejskih zbirki Komunističke partije, koje je oduzeo ili bacio. Kasnije je utvrdio da se u podnožju nalazi dodatna skladišta u kojoj su u drugoj polovini 1960-ih premješteni artefakti iz bivšeg sovjetskog muzeja. Ta dva prijevoza najvjerojatnije dolaze iz izložaka tog muzeja i bila su „skrivena” u toj skladištu kada se Rumunjska, još uvijek u komunističkom dobu, distancirala od sovjetske hegemonije i zauzela nacionalistički kulturni i ideološki smjer. Stoga su prepoznatljive ličnosti sovjetskog komunizma zamijenjene novom nacionalnom mitologijom u kojoj su Rumunjska Komunistička partija i država isprepletene.

Postoji više poveznica između artefakata i otpada. Prvo, obje su autobuse bile razočarane nakon što je režim u Bukureštu zauzeo nacionalistički smjer. Nadalje, nakon 1990. svi artefakti novoosnovanog muzeja rumunjskog seljaka počeli su se svrstavati u estetske kategorije povezane s umjetnošću. Autobusi su stoga podvrgnuti dvostrukom padu: kao reprodukcije izvornika i pripadnosti socijalističkom realističkom umjetničkom obliku. Crveni bik bio je izložen na izložbi „Ciuma” („Plag”), a uklonjen je iz svijeta masovne proizvodnje tako što je izmijenjen i implicitno pretvoren u kitsch, što je povezano s manipulacijom emocijama. Zatim je zaboravljena, zajedno sa sivom prstom.

Materijal

Gips, prešanje/varni

Dimenzija

61 x 34 x 32 cm (Grey Lenin); 52 x 24 x 21 cm (Red Lenin)

Broj inventara

C.Sc-0001, C.Sc-0002

Status

U skladištu

Imidž

NMRP za autorska prava

Opeka se nalazi iz srušene zgrade Rakusch Mill. To je bila prva tvornica u Celjeu u kojoj su žitarice mljevene parom. Tvornica je izgrađena 1903. i radila je do 1935. Nakon zatvaranja zgrada se upotrebljavala za skladištenje teškog željeza za trgovačko društvo Rakusch. Kamena konstrukcija trupa Rakusch Mill bila je jedna od najpoznatijih zgrada u Celjeu. Već više od sto godina služio je kao ulaz u grad. Od 2002. napuštena tvornica zaštićena je kao spomenik od lokalne važnosti, ali požar koji je 2014. pogodio zgradu zatvorio je svoju sudbinu.

Rakusch Mill nalazio se uz željezničku prugu, što je značilo da su vlasnici mogli donijeti jeftine žitarice iz drugih dijelova Jugoslavije i tako smanjiti cijenu brašna. Tvornica je bila dio poduzeća za veleprodaju Rakusch, koje je već u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bilo jedno od najvećih takvih poduzeća u tom dijelu Europe koje posluje na sedam jezika. Tijekom doba Kraljevine Jugoslavije usmjerila je svoje poslovanje na Balkan.

U očima gradova Rakusch Mill tijekom godina doživio je brojne promjene, od ponosa industrije na vrhuncu do napuštene i zanemarene zgrade koja je postala posljednjih desetljeća. U studenome 2014. napuštena zgrada zahvaćena je požarom. Tako je ozbiljno oštećeno da ga je općina Celje odlučila ne vratiti, nego je iste godine srušila. Uz pomoć slovenskog Instituta za zaštitu kulturne baštine, Muzej novije povijesti došao je do izražaja u Muzeju novije povijesti kako bi ga se očuvalo za buduće generacije kao snažan simbol.

Rakusch Mill bio je kulturni spomenik od lokalne važnosti, ali nakon što je zgrada uništena požarom, ostaje bez vrijednosti. Opeka koju u zbirci drži Muzej novije povijesti Celje lako je mogla završiti u smeću zajedno s ostatkom ruševina u mlinu. Umjesto toga, kao dio muzejske zbirke, njegova se vrijednost čuva kao kulturno naslijeđe. Njegova moć leži ne samo u njegovoj povijesnoj vrijednosti kao sastavnom dijelu jedne od najvažnijih industrijskih zgrada u Celjeu, nego i u načinu na koji svjedoči kulturnoj baštini i sudbini kulturnog spomenika koji je završio kao otpad zbog neodgovarajućeg održavanja.

Materijal

Pečena glina

Dimenzija

60x135x265 mm

Broj inventara

745:CEL;S-23489

Autorska prava

Muzej novije povijesti Celje

Status

U skladištu

Imidž

Matic Javornik

Fenomen masovnog Disco Pola porastao je iz podzemlja Poljske nakon 1989. političke i gospodarske preobrazbe. To je bila reakcija dijela društva na nerazumljivu raspravu o mogućnostima kapitalističkog gospodarstva, a istodobno je bila i jedan od prvih izraza kapitalističke audasti. Produkcijske tvrtke Diso Polo bile su među prvim privatnim inicijativama na glazbenom tržištu, a nedostatak kontrole u to vrijeme stvorio je prilike za brojne zlouporabe u obliku, primjerice, glazbenog piratstva. Kao glazbeni trend, estetski i lirijski, predstavio je ideje Poljaka o svijetu za koji smo dugotrajali: autoceste, Zapad, egzotične zemlje, eroticizam. Kritičari su smatrali da je to bio glazbeni i lirvarski bezvrijedan proizvod za mase. Kao kulturna praksa, prisutna na trešnjama, vjenčanjima i vatrogasnim postajama, smatrala se izrazom lošeg okusa nižih razreda poljskog društva. S obzirom na to da su ga smatrali malo vrijednim, gurnuli su je na margine kulture, unatoč njezinoj širokoj prisutnosti, čime su izgradili društveni jaz.

Diso Polo, kao i svaki proizvod suvremene kulture, djeluje na sjecištu dviju sfera – gospodarske i kulturne – te se kao takav može nadomjestiti prašinom. Nije povezana s određenim mjestima, nego sa socijalnim situacijama. Njome se stvaraju skupine sudionika koji u kratkom trenutku postaju zajednica koja se sastoji od zabavne. Zbog sukoba različitih kulturnih modela Disco Polo – poprilično konzervativna orijentacija – gubi u simboličnoj borbi protiv progresivnih tendencija. No ipak je prisutna u glavnim crtama. Stilistički, podsjeća na Balkan Turbofolk ili 1980-ih Italo Disco. Međutim, kao i oni, ne uklapa se u repertoar visoke kulture.

Glazbeni predmeti Disco Polo došli su u muzej u okviru projekta „Cult Objects” i izložbe „Disco Relax” posvećene pojavi Disco polo. Etnografija je, unatoč svojoj važnoj povijesnoj dimenziji, koja je još naglašenija u muzejskom kontekstu, područje zainteresirano za sadašnjost i svakodnevni život. Diso Polo bio je tema interesa u akademskim krugovima, što nije pomoglo široj javnosti u promicanju njegova razumijevanja. Uloga je etnografskih muzeja predstaviti priču o poznatom i zanemarenom svijetu.

Temeljna dimenzija koja povezuje Disco polo sa širim pojmom otpada u ovom je slučaju marginalizacija i simbolična kultura nasilja koja se primjenjuje na konkurentne modele. U hijerarhijskom sustavu kultura bez vrijednosti i njezine manifestacije rasipaju se, bez obzira na to koliko joj ljudi pripisuju važnost. Eliminira se iz korita, a ako je prisutan, sudionici muče u obliku pastiša i karikature.

Materijal

Plastika, kasetna traka

Dimenzija

Dužina: 10,2 cm; visina: 64 cm; širina: 0,12 cm.

Broj inventara

Nijedan

Autorska prava

PME/NEM

Status

Neuvrštenje

Imidž

Fotografija Edwarda Koprowskog

Opera je bila vrhunska čokolada u rasponu Kraš. Često su davani kao dar starijim osobama za posebnu prigodu ili kako bi vam zahvalili na pomoći ili prednostima. Često primatelj darova ne bi čak ni pojeo čokoladu, već bi ih zadržao s namjerom da ih u drugoj prigodi pruži nekome drugome. Stoga su prebačeni s osobe na osobu, „cestariju”, a bilo je sasvim moguće da će njihov rok trajanja isteći prije nego što nitko doista pojede čokoladu.

Kao i ostali proizvodi iz Kraša, čokolada Opera prodavala se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pa čak i izvan nje, prema informacijama na kutiji, 1976. u Londonu im je dodijeljena srebrna medalja.

Čokoladna kutija Opera bila je donacija Muzeju novije povijesti Celje. To je važno za muzejsku zbirku kao predmet koji je bio vrlo poznat u obiteljskim kućanstvima 1970-ih i 1980-ih. Mnogi ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji u vrijeme kada je Kraš proizvodio čokoladu Opera na neki bi se način susreli s njima, bilo da se radi o kutiji na police lokalne trgovine ili da daju ili primaju čokoladu kao dar. Stoga je to važno kao dio kolektivnog sjećanja i onoga što nazivamo „Yugo-nostalgia”.

Ljudi općenito nisu odbacili prazna kutija Opera jer je bila lijepa i luksuzna. Osim toga, bila je dovoljno velika za upotrebu u različite druge svrhe. Ljudi su se koristili poljem za pohranu dokumenata, fotografija, razglednica i drugih memorija ili predmeta koji su za njih imali posebnu emocionalnu vrijednost. Stoga će čokoladne kutije Opera čokolade živjeti u ormarićima i ladicama godinama nakon što su svi čokoladni proizvodi otišli.

Materijal

Karton, umjetni baršun/ljepljivi, tiskani

Dimenzija

260x370 x 37 mm

Broj inventara

745:CEL;S-12840

Autorska prava

Muzej novije povijesti Celje

Status

U skladištu

Imidž

Matic Javornik

To je neobični konvoluti ili akumulacija predmeta, posebno zbog svoje količine i skladišnog volumena. Sastoji se od ukupno 5314 Schwarzhafner i keramičkih fragmenata, koji se skladište u gotovo 100 slaganih kutija koje pokrivaju više od 12 linearnih metara u skladištu Volkskundemuseum Wien. Prema inventarskim knjigama muzeja, šarke su ušle u zbirku uglavnom između 1948. i 1955. Ta su brazda pronađena u austrijskom glavnom gradu Beču i na lokacijama u okolnoj pokrajini Donja Austrija. Ne postoje detaljna upućivanja na pojedinačne vegetacije. Nije zabilježena nikakva znanstvena ili kustorska obrada. Sve pojedinačne niarde unesene su u digitalnu bazu podataka 2015., uključujući fotografije volontera muzeja.

Fragmenti dolaze s različitih lokacija, uglavnom u Beču i Donjoj Austriji. Iako su informacije o tvrdnjama rijetke, o njima su poznate neke iznimne stvari. Na primjer, u Beču je lokacija Albrechtsrampe posebno zanimljiva jer je ondje pronađeno 149 pojedinačnih niarda. U ožujku 1945. bombardiran je unutarnji grad Beč, a velika stubište ispred umjetničkog muzeja Albertina teško je oštećena Albrechtsrampeom. Kao i u drugim unutarnjim gradovima uništenima tijekom Drugog svjetskog rata, tijekom obnove morale su se donijeti revolucionarne odluke o urbanističkom planiranju i infrastrukturi. Grad Beč odlučio je 1949. skratiti povijesni Albrechtsrampe kako bi pristupio automobilskom i tramvajskom prometu. To je dovelo do prosvjeda bečkih muzeja, koji su u obnovi vidjeli opasnost od gubitka povijesnog lokaliteta „Old Beč” iz razdoblja prije urbanizacije i industrijalizacije grada.

Adolf Mais, znanstveni asistent u muzeju od 1946., donio je velik broj šarda. Na početku karijere osposobljeni slavicist, etnograf i prepovijes postavio je cilj stvaranja sveobuhvatne zbirke austrijske keramike kako bi se mogla stvoriti „istinska slika naše prošlosti” na temelju dijelova materijalne kulture. U tu je svrhu skupljao keramičke rogove s različitih mjesta u Beču (npr. pronalazeći iz djelatnosti iskapanja kabela ili iskapanja) i Donje Austrije (npr. pronalazi iz istraživanja u napuštenim naseljima) i dopremio ih u Volkskundemuseum. Brojnost brežuljaka, koje je trebalo sustavno prikupljati, imala je za cilj omogućiti usporedbu i klasifikaciju povijesnog svakodnevnog života.

Pitanje „zatrčavanja ili blaga” postavlja se u nekoliko značenja u pogledu tog zaokreta. Kao prvo, ta se vretena doista više ne upotrebljavaju; riječ je o slomljenim i neupotrebljivim predmetima koji bi se općenito nazivali preshom. Međutim, njihovo uključivanje u muzejsku zbirku ponovno je postalo potencijalno vrijedan resurs s mogućnošću rasvjetljavanja svakodnevnog života ljudi. Muzeju su u budućnosti mogle dati poseban položaj kao mjesto zbirke i istraživanja. S obzirom na to da su berbe gotovo 70 godina ostale neiskorištene, nalaze se u onoj koja je vjerojatno tipična kategorija srednjeg muzeja.

Materijal

Uglavnom neglazirani keramički i crni komadi keramike

Broj inventara

ÖMV/47025 do ÖMV/47147

Autorska prava

© Volkskundemuseum Wien

Status

U skladištu

Imidž

© Christa Knott, Volkskundemuseum Wien; © Carina Neischl, Volkskundemuseum Wien

Riječ je o smanjenom broju mnogo većeg posla (310 x 451 cm) koji je 1952. oslikao Gábor Miklóssy (1912. – 1998.), na kojem je prikazan štrajk radnika u željezničkom prometu Grivița u veljači 1933., povijesni događaj u povijesti rumunjskog radnog kretanja. Repliku je pedesetih godina 20. stoljeća također oslikao Miklóssy. Ovaj dinamičan primjer socijalističkog realizma prikazuje 52 osobe, uključujući električara Gheorghea Gheorghiu-Deja (1901. – 1965.), budućeg prvog tajnika Komunističke partije Rumunjske (1945. – 1965.) i rumunjskog premijera. Tijekom režima Gheorghiu-Dej, slikarstvo je u velikoj mjeri proglašeno. Bio je izložen na godišnjoj umjetničkoj izložbi (1952.) i bio je dio stalnog postava u Muzeju umjetnosti RPR-a.

Grivița 1933. znatno je doprinijela kultu osobnosti koji okružuje Gheorghe Gheorghiu-Dej. Izvorna slika, koja prikazuje povijesni trenutak u povijesti međuratnog pokreta radne snage, izložena je na Venecijanskom umjetničkom bijenalu (1954.), čime je dobila međunarodnu slavu.

Kao takav, koristile su ga i druge komunističke stranke u srednjoj i istočnoj Europi u svrhe poslijeratne propagande. Replika je izrađena pedesetih godina 20. stoljeća na zahtjev Muzeja mađarske Komunističke partije i trenutačno je izložena u Nacionalnom povijesnom muzeju u Budimpešti. Replika pohranjena u Nacionalnom muzeju rumunjskog seljaka izložena je u Bruxellesu na izložbi Europalia „Perspectives” 2019.

Replika Grivița 1933. bila je dio stalnog postava muzeja povijesti RCP-a (ro. Partidul Comunist Român – en. Rumunjski Komunistička partija) Povijesni muzej. Nacionalni muzej rumunjskog seljaka 1990. naslijedio je i tu zbirku i zbirku bivšeg Sovjetskog muzeja Lenin-Stalin, koji se nalazio u Bukureštu od 1955. do 1966. Čuvao je samo mali dio naslijeđenih zbirki. Među odabranim stavkama nalazi se oko 80 slika, od kojih su mnoge nadahnute socijalističkim realizmom, uključujući kopije sovjetskih slika i izvornih sovjetskih ili rumunjskih djela, koja sada čine najveću zbirku socijalističke realističke umjetnosti u Rumunjskoj. Muzej ih čuva u skladištu i rijetko ih izlaže.

Tijekom Ceaușescuova režima (1965. – 1989.) Grivița 1933. postupno je pala u nesigurnost. Replika je 1970-ih uklonjena sa stalnog postava u Povijesnom muzeju PCR-a, a izvornik je uklonjen sa stalnog postava u Muzeju umjetnosti SRR-a (ro. Republica Socialistă Română – en. Socijalistička Republika Rumunjska) i nepovratno je progutala u svojem skladištu. Nakon 1990. replika je također trebala biti pohranjena zajedno s drugim slikama socijalističke škole za realizam. Danas su brojne replike Grivițe 1933. uključene u zbirke triju rumunjskih muzeja umjetnosti, ali nisu lako dostupne jer su postale dio sve neugodnije baštine.

Materijal

Ulje na platnu

Dimenzija

127 x 194 cm (L x l, bez okvira)

Broj inventara

C.T-0016

Autorska prava

Musée national du Paysan Roumain

Status

Réserve

Imidž

Vladimir Bulza/© Nacionalni muzej rumunjskog seljaka