Otpad kao resurs

Tijekom razdoblja državnog socijalizma, nakon kojeg je uslijedila deindustrijalizacija 1990-ih, proizvodnja kućanskih ili ukrasnih predmeta sama je po sebi postala impresivna industrija na radnom mjestu u Reșiți. Te su predmete lokalno stanovništvo nazivalo „DIY”, od kojih je većina radila ili u čeličani ili u strojarnici.

Mariana, bivša učiteljica, zamolila bi svojeg supruga, tehničara u čeličani, da izradi određene predmete koji su joj bili potrebni ili koji su bili nedostupni ili preskupi. Također bi iznenađivao svoju obitelj darovima vlastitog dizajna, a ne imitacijama masovno proizvedenih predmeta. Podsjeća na natjecanje za najbolje stavke „DiY”, koje bi često postale izvor zapreka među obiteljima.

Tkanine i odjeća utječu na okoliš tijekom cijelog životnog ciklusa. U filmu se govori o utjecaju brze modne industrije na okoliš: način na koji materijal prikupljen s polja pamuka prolazi kroz proizvodni ciklus, način na koji kraša prekomjerna potrošnja dovodi do toga da ljudi iz maloprodajnih trgovina donose više odjeće nego što bi im ikad mogla biti potrebna tijekom njihova životnog vijeka, koja će putovati u skladište i često završiti kao otpad od odlagališta. Što će se sljedeće dogoditi? Razgovori pomažu u razumijevanju mogućnosti ponovne uporabe materijala za tekstilni otpad iz proizvodnje i raspravljaju o održivom dizajnu, pametnim rješenjima i vrijednostima. U razgovorima stručne komentare daje etolog, dizajner i stvaratelj ideja „trash-to-trend”. Instalacijsko okruženje koje se upotrebljava u filmu stvoreno je s učenicima u muzejskoj galeriji za sudjelovanje u muzeju, u kojoj su mladi analizirali što su ekološki otisak, lanac opskrbe, održivo rukovanje otpadom i moguća nova tekstilna strategija za Europu.

Nadahnjujući se iz skandinavskih gradova Peter Verblač smjestio je štandove odjeće na nekoliko ulica u Celjeu znakom „Od ratara do ulice” i pozvao ljude da donesu odjeću koja im više nije potrebna i da uzmu ono što žele. Ta javna razmjena značila je da bi ljudi mogli dobiti odgovarajuću odjeću čak i ako je ne mogu kupiti; svatko tko je zabrinut zbog ekoloških pitanja povezanih s novom odjećom mogao bi zamijeniti svoju staru odjeću; svatko tko je jednostavno želio novu odjeću mogao bi posjećivati i preuzeti nešto. U videozapisu se prikazuje kako je pokrenuta inicijativa razmjene ulica i kako su je primili stanovnici Celjea.

U ljeto 1990. poduzeće Mutoid Waste Company, skupina kipara i izvođača koju su osnovali Joe Rush i Robin Cooke u londonskom okrugu Shepherd Bush, okupilo je napušteni kamenolom na predgrađu Santarcangela di Romagne (Rimini, Emilia Romagna, Italija). Od tada je Mutonia (kako su se osvrnuli na svoj životni i radni prostor) zajednica kreativaca koji proizvode umjetnost od otpadnih industrijskih materijala. Talijanska nadležna tijela prepoznala su Mutonia kao „umjetnički park”, a njezini stanovnici često primaju posjetitelje iz cijele Europe koji se zalažu za svoju kreativnost i predanost. U Mutonia otpad je nadahnuće za projekt u kojem zajednica objedinjuje svoju kreativnost u korist obitelji Mutoid i stanovnika susjednih područja, koji često organiziraju događanja kako bi proslavili svoja djela.

Članovi te zajednice osjećaju snažnu povezanost s povijesnom ruralnom gospodarskom i socijalnom strukturom stanovnika Santarcangela, koji su zasigurno znali kako cijeniti otpad, što su smatrali prilikom za poboljšanje svojih tehničkih vještina, ali i kvalitete života. Zbog toga je muzej Ettore Guatelli, smješten u istoj regiji, otprilike 200 km sjeverozapadno od Mutonia, uvijek smatrao da je rad te zajednice umjetnika kompatibilan s radom Ettorea i onih koji su u svojoj zbirci rekonstruirali artefakte.

Protagonist te priče je Kagnedjatou Joachim Silue, umjetnik rođen u Abidjanu (Obala bjelokosti) koji živi u Italiji posljednja tri desetljeća. Njegova su djela ukorijenjena u promatranju, poštovanju i umjetničkom „tumačenju” „osobnosti” predmeta koji se nalaze oko gradskih ulica i u čijim zanemarenim oblicima vidi potencijal da prenese jednako zanemarene pouke koje su važne za čovječanstvo.

U ljeto 2021. Joachim je prvi put posjetio muzej Ettore Guatelli kako bi sudjelovao u izložbi „Visioni dall”Infra-ordinario, TTT Tempo Terra Trame di vita. Osjećao se kao neposredna sklonost radu Ettorea zbog njegove usmjerenosti na marginalne, donje i ocjenjivane osobe i zajednice, od kojih su oboje vidjeli da su mogli izvući pouke za naša društva koja su zahvaljujući industrijalizaciji postala bogatija, a njihova sposobnost samostalnog stvaralaštva sve je siromašnija.

Joachimov talent i tehničke snage daju napuštenim predmetima glas i pretvaraju ih u mostove koji nam omogućuju pristup resursima iz svijeta koje nas jedva možemo isticati te nas približiti mudrosti ljudi koje jedva prepoznajemo.

Muzej Gvatelli priča priču kroz pažljivo raspoređene predmete koji su zidovi i stropovi. Izložba je plod oko 60 godina prikupljanja i stalnog ažuriranja koje provodi nastavnik u osnovnoj školi iz pokrajine Parma: Ettore Guatelli. Oko pedesetih godina 20. stoljeća Gvatelli je počeo istraživati skladišta kolekcionara u Appenninesu. Najprije je samo pregledao, ali zatim prodao, a kasnije i spaljivao namještaj, predmete i alate iz poljoprivrednih kuća i obrtničkih radionica, što su predmeti koji su tijekom tih godina bili izgubljeni zbog modernizacije. Predmeti koje je prikupio i izložio nisu bili rijetka ili dragocjena djela, kao što se može naći u mnogim tradicionalnim muzejima, nego svakodnevni predmeti koji su do danas nosili tragove ljudi koji su ih svakodnevno koristili, ohrabrili ih i brinuli sve dok se sami ne produlje. Muzej Gvatelli stoga prikazuje čvrste predmete i spontano redizajniranje. Ta priča, koju su doživljavali glasovi onih koji su mu najbliži i koji sada daju obilazak muzeja, nije dio nostalgije; naprotiv, osobito s obzirom na zeleno zanimanje muzeja, u njemu se govori o želji da se modernom svijetu pridonese pamćenje i kreativnost.

„‚Samoróbki’” su predmeti koje poljoprivrednici proizvode za upotrebu na poljoprivrednom gospodarstvu”. Ti predmeti uključuju elemente istrošenih predmeta, alata ili strojeva. Ponovno uvode oštećene predmete ili njihove sastavne dijelove. U ruralnim područjima inženjerska i tehnička kreativnost bila je vrlo tražena vještina, posebno s obzirom na to da se kultura poljskog sela u 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća temeljila na ideji samodostatnosti. Kućanski predmeti sada su odgovor na suvremene ekološke izazove i važan doprinos raspravi o predmetima druge uporabe, što je u ovom povijesnom trenutku od velike važnosti za nas.

Čujemo glas umjetnika Michelangela Pistoletta koji ponovno razmišlja o odbačenim materijalima i beskorisnim predmetima, koji su stvoreni kao otpad, te objašnjava kako ih ponovno upotrebljava.

Nadahnuti načinom na koji priroda obrađuje organski i prirodni otpad, umjetnici mogu prerađivati i regenerirati uobičajene materijale tako da ih pretvore u plemeniti element umjetničkog djela.

To je prilika da se vidi nešto iznenađujuće u pogledu uobičajenog materijalnosti, ali i da se vidi što umjetnost može učiniti i što mora reći u odnosu na trenutačnu krizu u vezi s otpadom.